Svjedočanstvo – Zašto pripadam toj zloglasnoj Katoličkoj Crkvi?

Zašto pripadam toj zloglasnoj Katoličkoj Crkvi?

Jeste li si ikad postavili ovo pitanje, vi koji ste katolici? Pitate li se vi, nekatolici, zbog čega bi itko želio biti član te zloglasne Crkve, optuživane za inkviziciju, ratove, pedofiliju, zgrtanje novca, ukidanje Božjih zapovijedi? Zbog čega bi itko želio robovati nekakvim smiješno odjevenim ljudima, koji zagovaraju nekakva čudna moralna načela, već davno izašla iz mode, zbog čega prisustvovati nekakvim dosadnim ceremonijama, koje vjerojatno ne razumiju ni oni koji ih izvode? Davati svoj krvavo zarađeni novac istima, da bi oni mogli kupovati skupe automobile, i uzdržavati hareme ljubavnica, i sudeći po pričama, takve čopore djece, da proizlazi kako je svećeništvo lijek protiv neplodnosti i impotencije?!
Da, tako to proizlazi, ako sudite nekritički po nekim lošim primjerima, a pogotovo ako nasjedate gomilama tvrdnji iznesenih u javnosti, pogotovo ovdje, na Mreži. Jer, otkad sam počeo surfati njome, pitam se kako to da se ne raspadne već, no Internet je očito stvar koja ima najveći kapacitet na svijetu kad je u pitanju gutanje kojekakvih informacija. Ali sada zaboravite sve to, zaboravite sve što ste čuli, pročitali, doživjeli..Ukazat ću vam na drugu stranu medalje. Za koju možda niste ni slutili da postoji.
Rođen sam, prije izvjesnog broja godina u tradicionalnoj, katoličkoj, seoskoj obitelji, tamo negdje, u ex-yu bespućima. Kako rekoh, bila je to tradicionalnokatolička obitelj, no, to je bila samo varka za neupućene. Iznutra je vladala prava trulež.
Rodom iz propalog plemstva, nama susjedne zemlje, godinama smo živjeli kao seljaci. Dolaskom Drugog svjetskog rata, u moju obitelj je na velika vrata ušao komunizam. Glava obitelji je otišla u rat, u partizane, ostavivši mladu ženu, starog oca i djecu od 3 i 1 godine gotovo kao bezemljaše, u teškim i gladnim godinama, kada su svako malo prolazile horde wehrmactovaca, SS-ovaca, ustaša, domobrana, partizana, kozaka, često pijanih i divljih, gladnih i žednih hrane, alkohola i žena..u tom ratu prošao je razna ratišta, hladne bosanske planine, bio teško ranjen, i dosegao čin kapetana. Pričali su ljudi da je činio takve strahote da se digne kosa na glavi.
Povratkom kući, objavio je kraj religije u svom domu. Sve vjerske stvari, čak i Biblija, završile su u vatri, a na zidu kuće zablistala je ikona druga Tita. Žena, odgajana odmalena u vjerskom duhu, teško se mirila s time, pa je spomenutu ikonu predala ognju. Glava obitelji nije reagirao. Samo se nasmijao: „Vidjet ćeš ti!“ Znate li što je to kasnih 40-ih značilo spaliti Titovu sliku?
Nakon nekoliko dana, kaže on svojoj ženi, da idu o obližnje općinsko središte srediti neke papire. Ona je krenula. Stigavši do zgrade tadašnje milicije, krenuše oboje niz hodnik, i stigoše do vrata, neke kancelarije, pretpostavljala je. No, nakon otvaranja, umjesto uredskog stola i vonja papirologije, dočekalo ju je hladno stubište koje je vodilo u mrak podruma. Osjetila je udarac čizmom u leđa od svoga muža, i njegov povik: „Drugovi, evo vam je!“
Danima je ležala, na golom betonu, u samici..trebam li opisivati detalje? Osuđena je na prisilni, teški fizički rad..dok su druge osuđenice dobivale pakete od kuće, ona je tražila hranu po smeću. A dvoje djece doma, u niskoj kućici, s nabijenim zemljanim podom, u poratnim gladnim godinama, bez majke, s ocem, agresivnim veteranom..
Nakon povratka, htjela ga je napustiti, ali nije mogla. I..počeo je pakao. Godine života, i još nekoliko djece, u mržnji i svađi. Koliko je samo prošlo groznih dana, strašnih noći, podmetanja male djece pod njegov nož, uz viku, ubij ga, ubija ga, nabadao si djecu na bajunete, ubij i njega! Svake nedjelje išla je na dvije mise, njemu u inat. A kad bi došla kući..psovke. I tako iz dana u dan, godine u godinu. Sva djeca su završila kao nasilnici, alkoholičari. Vladala je opća svađa, bilo je to prokletstvo koje se nije dalo raskinuti. Ili je to samo tako izgledalo?
U takvim prilikama sam rođen. Alkoholizam, svađa, nasilje, pomiješano s nekakvim tradicionalnim katoličanstvom, u koje stvarno više nitko nije vjerovao. Jer, gdje je bio taj Bog, ti svećenici, u stvarnom životu? Što su nam značile te ceremonije, koje je usto trebalo i platiti? Gdje je bio Bog kad sam bio zlostavljan, kad mi je otac gotovo izdisao na rukama usred šume, a majka pred očima venula od tableta za živce, o kojima je postala ovisna? Nigdje. Osjećaš samo veliko ogorčenje, koje s vremenom prerasta u mržnju na Boga, pomiješanu s depresijom i ogorčenjem, sve do suicidnih misli, predavanja Sotoni i sklonosti okultnom, drugim religijama..O kako sam mrzio velike blagdane! Kako mi se gadio Božić! Kako sam mrzio vršnjake koji su ga provodili u toplom domu i sređenim obiteljima! Kako sam mrzio tog bahatog seoskog „popa“, i te licemjerne vjerske formalnosti, kako sam samo psovao najveće svetinje! Ali, tada nisam ni slutio da sam upravo tada prolazio svoje krštenje.
Čudi vas posljednja rečenica? Kakve veze sve ovo ima s krštenjem, tom lijepom ceremonijicom, koju sam prošao kao malen, pitate se? Ima, jer, što sam kasnije shvatio, krštenje je zapravo urastanje u Kristovu smrt. Da, muku i smrt, ne neku knjišku teoriju, već stvarno pljuvanje, mučenje, šibanje i probadanje! Krist je bez obzira na svoje božanstvo, u svojoj ljudskoj dimenziji nosio sve teškoće Adamove djece, osim grijeha dakako, i da bi mogao preobraziti tu narav, morao je podnijeti agoniju i smrt. Danas shvaćam da me Krist tada, mene i moju familiju, krstio, kroz muku, doveo na rub ponora, kako bi nas mogao preobraziti u nova stvorenja, koja će djelovati u Njegovo ime.
I vjerovali ili ne, učinio je to preko te zloglasne Katoličke Crkve. Otkrio mi je ljude u njoj koji žive svoju vjeru, ljude čija je zagovorna molitva i djelotvorna ljubav, ozdravila i iscijelila, fizički, psihički, moralno i duhovno, mene i moju porodicu. Otkrio mi je kako je lijepo pripadati Crkvi s bogatom pretpoviješću i slavnom 2000 godina dugom poviješću, kako je divno biti u zajedništvu milijuna mučenika, svetaca i ispovjedalaca, bilo živih ovdje na zemlji, bilo onih u Božjoj nazočnosti, moje braće svetaca i anđela, koji dan i noć vape pred Bogom za svakog od nas. Kako je divno imati Mariju za majku, tu predivnu ženu, koja mi je svojim zagovorom spasila život, kad sam već bio mrtav, s otkazanim bubrezima i otrovanjem krvi..a znate li što je najdivnije? Najdivnije je neprestano zajedništvo sa živim Kristom, Kristom u onoj maloj bijeloj hostiji-manom našeg doba. Znate li kakav je to osjećaj primati ga u sebe? Slušati njegovu riječ? Pribivati njegovoj euharistiji, na kojoj se neprestano ponazočuje njegova muka, smrt i uskrsnuće? Svaki dan trpjeti za njega, ne obazirući se na nikoga, jer nema tog novca, tog svećenika pedofila, nema tog ljudskog promašaja u Crkvi, koji bi me mogao odvratiti od silne milosti koju doživljava u toj Crkvi, milosti da mogu trpjeti i patiti, zajedno sa svojim Gospodinom!!
Dragi brate katoliče! Nisi svjestan da nosiš tu veliku milost u sebi, po svom krštenju i sakramentima. Probudi je! Dragi brate kršćanine! Ne daj da te išta odvoji od ljubavi Kristove, ali također traži puninu iste, koja postoji samo u Katoličkoj Crkvi, koja jedina čuva nepokvareni nauk i apostolsku baštinu. Dragi brate nekršćanine! Priđi ovom Izvoru, Kristu. On je tu zbog tebe, da se mogneš ostvariti kao osoba, kao čovjek, kao čovjek koji ljubi i koji je ljubljen, da možeš u punini osjetiti što to znači biti živ, živući, Haim!
Poštovani čitaoče, što ćeš učiniti sa svojim životom, tvoj je izbor. No zapamti: nemoj prokockati priliku koja ti se pruža. U svakom slučaju, kritički promisli prije nego usvojiš bilo što o Crkvi, što vidiš, čuješ ili čitaš, ovdje na Mreži, ili u stvarnom životu. Neka nas Gospodin sve čuva!

Oglasi