Svjedočanstvo – Bio sam uvjeren da je Bog zadovoljstvo vezano za materijalni užitak

Bio sam uvjeren da je Bog zadovoljstvo vezano za materijalni užitak,da je Bog tu jedino dok imam novaca,dok sam važan,dok sam netko i nešto.Nisam ga tražio,nisam ga istinski ljubio jer sam valjda većinu toga shvaćao previše olako.Mislio sam da je život smislen dok zabijam golove i dok radim ono što me volja,ne razmišljajući o posljedicama.. Nisam se ni trudio da shvatim očeve rečenice poput
,,Sine,nemoj nikad da ti je novac najbitniji,ne zaboravi Boga,ne zaboravi mene i majku,,..
Tužno,ali većinom biva tako ,da čovjek tek kad vidi da nešto počne gubiti,tek onda postane svjestan što je imao..Kao ja,kad sam prvi put čuo da mi majka ima zloćudni tumor.Bio sam tada 15-godišnjak,i sve što sam dotad znao i umio bile su vječne zabave i partijanja,rano sam ušao u svijet opakosti i svijet kušnji.Nisam imao vremena da razmišljam o lijepim i smislenim stvarima jer mislio sam da je tada vrijeme da budem važan,nisam htio biti papak ni mamin sin,a da ne pričam o Bogu..zar je on vrijedan spomena kad imaš 15godina? Takvo je bilo moje razmišljanje,kažem,dok nisam čuo da mi majka ima zloćudni tumor.
Nisam prvi put baš shvatio ni što je to,nisam ni htio shvatiti,jer vidio sam u njenim očima i očevim očima ogromnu tugu kad bi se dotakli te teme.Nisam imao ni potrebu da shvatim,nisam imao ni vremena jer u roku od samo dva mjeseca nakon što sam to doznao primjetio sam da mi majka gubi kosu.Imala je lijepu kosu,dugu,crnu kosu..Neću nikad zaboraviti kad sam jednom prilikom ušao iza nje u wc,i u umivaoniku ugledao ogromnu količinu kose,tad se sjećam da mi je suza pošla niz lice i da sam je pitao,,
,,Dokad misli ta kosa nestajati,, a ona mi je sa smješkom odgovorila
,,Dok ne nestane skroz,, … Uvijek se smijala,imala je lijep osmijeh,kažu mi danas da sam ga od nje naslijedio.Osmijeh.
U njenoj bolesti počeo sam dublje promatrati život,počeo sam zanemarivati prolazne stvari i usredotočio se na dobro svakog čovjeka.No,bio sam izuzetno ljut na Boga,nisam mogao prihvatiti činjenicu da se moja majka sve teže bori sa ogromnim životnim križem,nisam mogao prihvatiti činjenicu da joj je dana bolest u još uvijek mladim godinama.Bio sam promjenjivog raspoloženja,istovremeno ljut,napet,tužan,bahat,opušten..
Jednom prilikom rekla mi je, i to sam urezao u sjećanje;
,,Sine mili,sjedi da ti majka nešto kaže.Budi dobar sa svojom braćom i slušaj oca.Molim te da nikom ne činiš zlo jer život to vrati.Nebudi tužan,Božja volja je bila ovakva.Voli Boga jer on te voli neograničeno.Bit ću tvoj anđeo i za tebe neću nikad umrijeti,,
Znala je da će umrijeti,to čovjek valjda osjeti…
Danas je prošlo 12 godina od njene smrti i još uvijek se sjećam njenog osmijeha.Nemoguće ga je zaboraviti.I nikad,nakon njene smrti nisam krivio Boga jer ju je uzeo k sebi.Shvatio sam da čovjek može živjeti jedino ako prihvati svaki korak svog života onakvim kakav jest.
I lijep je svaki spomen na nju jer znam da nebo ima predivnog anđela s najljepšim osmjehom
(Luka,Pula)

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: