Zašto ljudi padaju kao kruške?…

Današnje vjersko iskustvo ‘padanja na pod’ tijekom molitve (ili, za vrijeme Sakramenta Bolesničkog pomazanja) nazivamo ‘počivanje u Duhu’; ono je jedan od znakova Duha Svetoga, dar Božji za naše vrijeme; obično se smatra dijelom službe ozdravljanja.

I neki sveci (npr. Mala Terezija) govore nam o ekstatičnim stanjima u kojima sva izvanjska snaga nestaje, a duhovna jača, što je slično, ali ne i jednako današnjem iskustvu počivanja u Duhu.

Autori koji objašnjavaju ovaj fenomen naglašavaju da on dolazi iz tri razloga:
– potreba dubokog nutarnjeg ozdravljenja na području kojeg osoba ni sama nije svjesna, a ponekad osoba iskusi i tjelesno iscjeljenje ili dobije snagu da radosno i s ljubavlju nosi svoje križeve kao milosni dar Božji;
– potreba, isto tako, oslobođenja od negativnosti i od onoga što nadzire naš život i naše postupke, vrlo snažno, na nekom području kojeg osoba nije ni svjesna;
– konačno, znači da je potrebno osobi posebno pomazanje Duhom Svetim.

Kad se dogodi, najčešće to biva nakon svećenikove molitve uz polaganje ruku na osobu, moguće je i poslije doticaja relikvija svetaca s vjerom (usp. sv. Augustin, ‘De civitate Dei’), pri klanjanju i blagoslovu s Presvetim, za vrijeme primanja Sakramenta Bolesničkog pomazanja, po pomazanju blagoslovljenim uljem ili po vlastitoj molitvi – dakle, spontano ili uz suradnju.
Otpočinuti se može ne samo da se ‘padne kao kruška’ na pod, nego i sjedeći ili stojeći (to je i moje iskustvo na seminaru p. Rufusa).

Za vrijeme molitve, oni koji počivaju u Duhu, opisuju taj fenomen kao iskustvo u kojem dolazi do ulijevanja sile, prepuštanja, predavanja, radi čega tjelesne i sjetilne funkcije slabe, a duhovna se osjetljivost pojačava u susretu s Gospodinom; sila Duha do te mjere ispunja osobu da se snaga tijela povlači sve dok više nije kadro ostati na nogama (ljuljanje dok ne počne kliziti poput lista na vjetru ili naglo padanje, kao da ju je netko udario, bum!, i čini se ‘kao da leži u nesvijesti’ nemajući osjećaja za vrijeme, ponekad popraćeno jakim oslobađanjem osjećaja); osoba je svjesna ljudi oko sebe i njihovih aktivnosti, ali to ju niti najmanje ne zanima, jer je intenzivno usmjerena na Gospodina. Taj izravan susret najdubljeg bića dotične osobe s puninom Božje ljubavi i mira, to vanjsko očitovanje predaje nutarnjeg bića Gospodinu, ponekad je popraćeno nekom objavom, nadahnućem, vizijom ili obraćenjem.

Protivnici i skeptici fenomena počinka u Duhu osporavaju to iskustvo jer ga sami, dakako, nemaju, ili se boje svega što ne mogu razumski nadzirati (intelektualni pristup vjeri).

Dakako, i na ovom području može biti zloporaba: može se dogoditi da se tu umiješa čak i zloduh, da je prostracija rezultat psihološke dinamike (hipnoze, masovne histerije, /auto/sugestije ili podsvijesti – gdje možda dosta ljudi jednostavno želi pasti), ili teatralnosti. To, prema kard. Suenensu, nije razlog za zabrinutost; njega osobno ne zanima činjenica zašto neki ljudi padaju (jer jednom, kada su na podu, uistinu se mogu otvoriti Božjem dodiru), već što im se događa kada su dolje, te vjeruje kako počivanje u Duhu može pomoći susresti Boga.

Nije nužno, dakako, izjednačavati tjelesno iskustvo padanja s djelovanjem Duha; ipak ne bi trebalo ‘en general’ negirati ono pozitivno iz tog uzvišenog iskustva: izlijevanje čudesne Božje snage, ljubavi, preplavljenost Duhom i Njegovom silom, beskrajni mir, duboki osjećaj da nas Bog ljubi, duboko iskustvo nazočnosti Božje, jačanje ‘prašinom pokrivene’ vjere i ljubavi, nadahnuće za molitvu…

Ovisi li taj dar od osobe? Barem djelomice. Čini se da je to karizma nekih ljudi, ‘u kojima je sila tako jaka da većina ljudi pada kada se oni nad njima mole’, te ‘karizma nekih primatelja, koji su tako otvoreni da, kada netko moli, padaju oboreni silom’ (Robert DeGrandis).
No, to ne čini niti jedan svećenik, niti jedan laik – već Gospodin. Samo Gospodin.
Ima li tom fenomenu biblijske podloge? Nema ‘padanja na pod’ u prisustvu Božjem u smislu današnjeg iskustva, ali ima i u SZ i u NZ mnogo primjera ‘kada su ljudi padali pred Gospodinom, te se činilo da ih je oborio Njegov Duh’ (M. Kelsey): ‘ … kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadosmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ (Dj 26,13-14); ‘…netko kao Sin Čovječji… Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav…’ (Otkr 1,17); usp. još: 2 Ljet 5,13-14; Dn 10,8-9; Ez 43,3; Iv 18,4-6…

Na kraju: Najmanje su važni znakovi, ne treba ih tražiti, već sve prepustiti Gospodinu. Najbolji je znak često, da nikakvog znaka uopće nema, jer tada nam je potrebna – vjera. Neki su žalosni ako se nisu srušili, pa treba reći da taj znak nije znak neke posebne Božje ljubavi; nije znak svetosti (i neke ‘duhovne propalice’ imale su to iskustvo, dok majka Terezija nije); nije nužan za ozdravljenje niti za spasenje.

Stoga, ako neke osobe odlaze na seminare ili Mise ozdravljenja samo kako bi iskusili taj uzvišeni osjećaj ‘padanja’ pod silom, neka se preispitaju, jesu li usmjereni na onoga koji posreduje dar ili na Onoga koji daje taj dar; veličaju li ljude ili se pritom klanjaju Bogu, je li im cilj prolazno čudo ili trajni mir u duši?

Nije nužno počivati u Duhu da bi nas Duh dotaknuo… Najbolje je znakove (‘padanje kao kruška’) zaboraviti; najbitnije je ‘promjena svog života’, posvemašnje i iskreno obraćenje (ako bludnik postane čedan, psovač postane molitelj, mrzitelj počne ljubiti… tada je Duh Božji na djelu; no ako se dogodilo samo čudo, a čovjek i dalje ostaje u starim porocima i grijesima, onda sigurno nije bio Bog na djelu).

Čuvaj se onih koji se, izgubivši poniznost, razmeću čudesima. Provjeravaj duhove, jer po plodovima se duhovi poznaju. (Neki savjetuju da je prije polaganja ruku najbolje pomoliti se ovako: ‘Isuse, ako je ovo od Tebe i ako je Tvoja volja, neka i ja padnem pod njegovim rukama. Ali ako to nije od Tebe, zaustavi svaku silu iz njegovih ruku, jer ja se ovdje ne klanjam nikome drugom nego Tebi’).

p. Ivan MSC