Grijeh protiv Svetoga Duha

Porazgovarajmo sada o nečemu vrlo osjetljivom: o grijehu protiv Svetoga Duha.
Jeste li ikada slušali o tome? Što je to grijeh protiv Svetog Duha? Srž biblijskog nauka jest učenje o oprostu. Krist je umro za nas i svojom smrću platio cijenu za otkup naših grijeha. Ako kleknemo pred Njega, priznajući Ga kao svog osobnog Spasitelja, On briše naše prijestupe. Nije sporno kakvim smo životom ranije živjeli. Nije bitno ni kako smo pali u grijeh. Božja Riječ kaže: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)
Ali, prema Mateju 12,31.32, postoji grijeh za koji nema oprosta, a to je grijeh protiv Svetoga Duha.
Kakav je to grijeh protiv Svetog Duha? Zašto ga Bog ne oprašta? Kako će netko saznati je li počinio ovaj strašni grijeh?
Upotrijebimo ilustraciju! Luis je mladić koji je rođen i odgajan u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji. Aktivan je, vrijedan i odan vjernik. Kao i svi mladi, Luis ima prijatelje na sveučilištu. Jednog dana njegov prijatelj ga poziva na zabavu. Bit će to tulum gdje se može naći alkohola, lakih droga i slično. Ne može se bez toga veseliti. Njegov prvi odgovor bio je: Ne. I dok su dani prolazili, njegov prijatelj je bio uporan: “To je samo rođendansko slavlje; ništa tu nema lošeg.”
Da stvar bude gora, i djevojka koju je Luis simpatizirao inzistirala je na tome.
I onda je došlo to popodne kada je bilo vrijeme zabavi. Luis je dopodne čak bio i u crkvi. U poslijepodnevnim satima on se našao u strašnoj borbi između dva glasa svoga srca. Jedan glas je rekao: “Idi,” a drugi je rekao: “Nemoj ići.” Luis nije znao što da radi. Onda je zazvonio telefon. Bila je to djevojka koju je simpatizirao.
“Ah, Luis… Doći ćeš radi mene, zar ne?” Luis je pošao na mjesto slavlja. Na putu prema odredištu glas je govorio njegovom srcu: “Luis, ti to ne možeš učiniti. To nije mjesto za tebe. Ali unatoč opomenama, Luis je nastavio put. Glas ga nije napuštao. Osjećao je agoniju. Bila je strašna. Bio je to glas Svetoga Duha koji je govorio njegovom srcu.
Napokon. Luis je stigao na slavlje. Bilo je tu mnogo glazbe i veselja za svakoga, ali ne i za njega. Zadah alkohola bio je prisutan na svakom koraku, a uz put se i pušila „marica“. Ništa posebno. Da bi se moglo biti u ritmu, trebao ti je „extasi.“ Luisu koji je odgajan u tradicionalno-kršćanskoj obitelji, sve je to bilo strano. Glas ga je i dalje uznemiravao. Osjećao se užasno i nije dugo izdržao u takvoj sredini. Otrčao je kući, legao na krevet i plakao. Glas mu je rekao: “Zašto, Luise, zašto? Uvrijedio si svog Prijatelja.” Luis je obećao da to nikada više neće učiniti.
Vrijeme je prolazilo. Prijatelji su ga pozivali na izlet gdje će ponovno organizirati tulum. Borba je ponovno otpočela u njegovom srcu. Jedan glas je kazao: “Idi, Luis. Već si jedanput bio.” A drugi glas: “Luis, molim te, ti znaš kako si bio tužan prošli put.” Drugi glas je glas Svetoga Duha, ali Luis ga je pokušao utišati, trudio se da Ga ne sluša.
I dok je grupa bila na putu, glas je nastavio: “Luise, danas si trebao biti na nekom drugom mjestu, a ne na tom izletu. To nije tvoja razina, i takvo društvo će te odvući daleko od Boga, a i od onih koji ti nešto znače.” Ali Luis je pokušao skrenuti pozornost na nešto drugo da ga ne bi čuo. Na izletu je društvo pjevalo i sviralo gitare, a onda se počelo plesati i za početak piti pivo. Tu i tamo netko mu je ponudio jedan dim „marice,“ što je on ovog puta odbio. Luis nije išao tako daleko. On nije pio, nije pušio marihuanu — bar ne ovaj put.
Ali život je tekao dalje i izleti, slavlja i izlasci vrlo su se često ponavljali. Glas Svetoga Duha uvijek je iznova govorio, molio, savjetovao, a Luis ga je uvijek iznova pokušao zanemarivati, praveći se da ništa ne čuje. Kako je vrijeme prolazilo, utvrdio je da glas postaje sve slabiji i slabiji, dok ga jednog dana više uopće nije čuo.
Kad god bi novi poziv za izlaske bio upućen, Luis je bez kolebanja odlazio. Glas opomene postajao je svaki put sve tiši i tiši. Sada Luis ne samo što odlazi, on aktivno sudjeluje u svemu: pleše, puši marihuanu, a onda eksperimentira sa nešto jačim, bez problema pije alkohol, i to ne pivo, već nešto žešće. Ničeg se ne boji, ništa ga više ne ometa. Čak i ne čeka na pozive, već ih sam traži. Načela više ne postoje. Vrlo brzo, shvaća da mu je to život. Ne može više bez droge i alkohola.
Za Luisa više ne postoji Prijatelj Isus. Ne postoji više ni Crkva. On počinje opravdavati svoje postupke. On smatra da su svi nastrani, da je crkva puna predrasuda, da sve ovisi o tome kako se čovjek osjeća; i tako počinje opravdavati svoje postupke.
Kamo je nestao taj glas koji je tako glasno govorio njegovom srcu, što ga je tako jasno opominjao da napusti rođendansko slavlje one prve subote? Gdje je glas Svetoga Duha koji je mnogo puta govorio, preklinjao i molio?
Vaše srce je kao vaš dlan. Ako niste navikli na teške poslove pa jednog dana radite s motikom, ruke će vas početi boljeti. Ako više ne radite, koža će vam ostati glatka i osjetljiva. Ali, ako unatoč boli nastavite s radom, pojavit će se plik, i koža će uskoro odebljati. Mi to nazivamo žulj. S vremenom žuljevi postanu tvrdi i neosjetljivi. Nakon ovog procesa nećete osjećati bol ako radite s motikom.
Bol koju osjećamo u srcu u samom početku idući pogrešnim putovima — glas je Svetoga Duha. Ako ga ne poslušamo, bol će postati sve slabija i slabija, dok naše srce ne otvrdne. Tada nema više boli, nema više osjetljivosti. Ovo svjesno, uporno odbacivanje rada Svetoga Duha, a prema tome i odbacivanje Krista osobno, Biblija naziva grijehom protiv Svetoga Duha.
Zašto Bog ne može oprostiti ovaj grijeh? Znači li to da smo Ga toliko puta uvrijedili da On jednostavno više ne želi ništa za nas učiniti? Ne. To uopće nije to. Božja ljubav je beskrajna, tajanstvena i neshvatljiva. Unatoč našim pogreškama, našoj tvrdoglavosti i našoj buntovnosti prema Svetom Duhu, On nas ne prestaje voljeti. Zašto onda On ne oprašta grijeh protiv Svetoga Duha? Ne zato što to On ne želi oprostiti, nego zbog toga što mi dolazimo u stanje potpunog predanja grijehu, te više i ne osjećamo da smo grešni. Ne osjećamo potrebu za pokajanjem. Ne osjećamo se krivima, ne tražimo oprost jer ne osjećamo potrebu za njim.
Bog nas ne nagoni silom da tražimo oprost. Grijeh protiv Svetoga Duha neoprostiv je ne stoga što Bog nije voljan oprostiti, nego stoga što osoba o kojoj se radi ne želi i ne prihvaća oprost.
Možda ćete pomisliti: Je li moguće da sam ja uvrijedio Božjeg Svetog Duha? Možda je to bilo onda kad me On opominjao a ja sam Ga omalovažavao i nastavio griješiti?
Što učiniti ako sam već postavio udaljenost između sebe i Božjega glasa; jer nisam uvijek poslušao glas Duha, te mi danas ne govori istom jačinom kao ranije? Ne očajavaj i ne boj se. Sama činjenica da si postavio to pitanje dokazuje da On u tebi djeluje. Dakle, nisi učinio neoprostivi grijeh.
Dok sam kao misionar radio među Campas Indijancima pored rijeke Amazon u svojoj zemlji, doživio sam za mene vrlo poučno iskustvo. Trebao sam provesti noć u šumi pa sam odlučio naložiti vatru.
Vatra je život za Indijanca. Njome on sebi priprema hranu, ima svjetlo noću, zaštitu i toplinu.
Indijanci su mi rekli: “Ako ikad moraš provesti noć u šumi, naloži vatru. Ona će te ugrijati i otjerat će životinje i noćne kukce.” Sjećajući se savjeta, počeo sam skupljati suha drva i napravio sam logorsku vatru, kao što sam naučio na tečaju za vođe izviđaća. Potražio sam tada šibice u svojoj torbi i bio iznenađen kad sam otkrio da su vlažne. Skoro cijelu kutiju šibica sam istrošio a da nisam dobio nijednu iskricu. Ostalo je samo pet-šest drvaca — i ako uz pomoć njih ne uspijem upaliti vatru, to znači da ću morati provesti noć u potpunom mraku u šumi. Pokušao sam se prisjetiti svega onog što sam naučio o vatri, i počeo sam gledati oko sebe ne bih li pronašao napušteno ptičje gnijezdo jer su ona obično napravljena od građe koja lako gori. Onda sam našao sitnih grančica i suhog lišća. Zadržavajući dah upotrijebio sam još dvije šibice. Iskra se pojavila i nestala. Skinuo sam košulju i pokušao spriječiti strujanje zraka oko vatre.
“Sad će — mora sad upaliti,” uvjeravao sam samog sebe. Još jedna iskra. Puhnuo sam nježno ne bi li se rasplamsala. Ništa!
“OK, sad ili nikad!” Ruke su mi drhtale dok sam se molio. Iskra je skočila kad sam kresnuo šibicu i pala ravno u gnijezdo. Puhnuo sam. Slaba iskra malo se proširila. Dodao sam malo slame i nastavio polako puhati. Još jedan list. Malo triješća. Još više triješća. Drugi list. I nedugo nakon toga vatra se rasplamsala. Bio sam spašen. Hvala Bogu! Nisam morao provesti noć u mraku i hladnoći. Tu je bilo svjetlo. Tu je bila toplina. Tu je bila vatra; i ja sam bio spašen.
Zbog nekih iskustava koja nam se ponekad dogode u životu, mi se odvajamo od Boga; tada polako odlazimo na zabranjeno tlo. Daleko od Oca, daleko od Crkve, daleko od vjernika, pa čak daleko i od samoga sebe. Osjećamo se izgubljenima, napuštenima i obeshrabrenima. U svom očaju vičemo za pomoć: “Ima li nade za mene?” Isus odgovara: “Ima nade, moje dijete. Nikad te nisam prestao voljeti, uvijek sam bio s tobom. Sada dođi u naručje moje ljubavi.”
Možda upravo sada Božji glas gori u vašem srcu kao logorska vatra. Ako je tako, hvala nebeskom Ocu i neka i dalje nastavi osvjedočavati i voditi vas svojim Svetim Duhom. Postoji mogućnost da Božji glas postane upravo kao slaba vatra u vašem životu. Molim vas, ne dopustite da se ugasi.
Ali što ako glas Svetoga Duha u vašem srcu ne bude jači od one slabe iskre? Uhvatite ga! Ne dopustite da nestane. Saslušajte ga, budite mu poslušni i dopustite da vas vodi. Možda u početku neće biti jači od iskre, ali će postati vatra ako ga nastavite slušati i budete mu poslušni; postat će kao logorska vatra u vašem životu.
Vatra Svetoga Duha sigurnost je vaše pobjede. On će završiti Kristov posao otkupljenja u vama. Biti ispunjen Svetim Duhom znači prihvatiti Njegove upute, savjete i dopustiti Mu da vas vodi. Hoćete li?
Zvonko Presečan, uz dozvolu nadređenih