Svjedočanstvo

Zelim da posvjedocim boziju ljubav i da se svima zahvalim koji su se molili za jednu nerođenu bebicu , da je roditelji zadrze, a da ne daju abortirati.
Molitva je uslisana i roditelji su se odlucili da prihvate to djete , za koje su doktori rekli da ce se roditi sa downovim sindromom.
Prije tjedan dana sam vas molila da se molimo za to djete.

Oglasi

Sotoni je došao kraj

FamilyMk 3, 20-35
a) Grijeh kao „udaljenost od Boga”
„Pad”, bezdan „Božje udaljenosti” vodi u paničan strah i povećava osjećaj krivnje ljudi.  Ispasti iz životne povezanosti s Bogom, uvijek, sa sobom donosi neopisivi strah ( oznaka današnjeg „od Boga udaljenog” svijeta). I na strahu počiva moć zla (Reinhold Schneider). Vražji krug počima: „Moj strah je strah za druge koji ne povlače nikakve zaključke iz svojih strahova.”
Iz prvog čitanja treba biti „jasno uočljivo” da kraj povjerljive blizine Božje (raj zemaljski) vodi u bezbožni strah. Čovjek koji „stoji gol” pred Bogom postaje svjestan svoje krivnje.
Usporedba sa današnjicom: „Hibrid (oholost, samo uzdizanje, neumjerenost) koji nas tjera da ostvarimo raj na zemlji, zavodi nas  da pretvorimo našu dobru zemlju u pakao, kako to mogu učiniti samo ljudi za druge ljude. (Tužba filozofa Karla R. Poppera)
b) Najveći grijeh: Izrugivanje Božjoj ponudi milosti  u Isusu Kristu („huljenje na Duha Svetoga”)
Mora nam postati jasna ozbiljnost situacije:
Što misle milijuni nekrštenih ljudi u istočnoj Europi o našoj kršćanskoj Crkvi? Vide koliko su siti (u blagostanju) kršteni na zapadu Evrope,  a nutrinu Crkve isto tako malo poznaju kao nekršteni na istoku. Nalazimo se u opasnosti masovno „huliti na Duha Svetoga”, jer okamenjena srca bivaju sve tvrđa.  Hitno pozivanje da se priključe uskrsnoj radosnoj vijesti  (usp. drugo čitanje  2 Kor 4,13-5,1) jednostavno odlazi u vjetar.
Pa i takozvano tiho „napuštanje Crkve” može izazivati strah koji nikad ne može opravdati razlaz s Crkvom. S obzirom na nebrojene dobre pokušaje živjeti kršćanski, ne smije se izreći globalna osuda…
Nekad su Isusa „sotonizirali”, danas mora Crkva probaviti ovu sudbinu.
Nekada se Isusa „krivo procjenjivalo” i sotoniziralo i danas Crkva mora pretrpjeti brojne nepravedne prigovore.
c) Potrebno je boriti se za spoznaju Krista
 
Najprije mora Kristova slika odgovarati u vlastitom srcu:  Jer samo „srce može zadobiti srca.” Tri temeljne stvari treba održavati
(1) Najprije sebe moramo priznati i promatrati kao grješnike koji su usmjereni na Božje praštanje i Božje milosrđe.
Samospoznaja je i za kršćane pravi put popravka, jer tako otvara svoje srce i dopušta Božji ulazak u njega. „Brigu za vrčeve traži Bog od ljudi, ali dar vode je potpuno njegova stvar (Berthold Lutz)
Betonski zid zatvorenog srca moglo bi se puno brže srušiti kad mi ne bismo bili tako neizmjerno ponosni (oholi).
(2) Životni smisao na ovom svijetu i životni cilj na kraju našeg zemaljskog vremena daruje nam se, u najvećoj mjeri, samo po Isusu Kristu. Ako svu našu nadu stavimo u uskrslog Isusa Krista (usp. drugo čitanje)  onda će izgradnja mosta između ovog svijeta i onog svijeta biti savršena. Isus ruši zidove i gradi mostove! Dopustimo Isusu Kristu da nas vodi k Ocu.
(3) Pazimo na sve ono  što Isus govori (u evanđelju) onima  koji spadaju u „novu Božju obitelj” „Tko vrši volju Božju, taj mi je brat, sestra i majka” (Mk 3, 35). Ovdje se nalazi mjerilo pripadnosti Božjem narodu!
don Ivica Matulić

NOVI USTROJ SVIJETA

Mt 5,1-12

Mt 5,1-12
Od današnjega dana pa sve tamo do početka rujna čitat ćemo iz Matejeva Evanđelja. U njemu Isus poglavito nastupa kao učitelj. Naime, ovaj je spis napisan za kršćane iz židovstva i trebalo je ponuditi nešto snažnije od Mojsija i njegova Zakona. Kad se uzmu tolike protežnice ovoga Evanđelja, zamijetit ćemo kako ima mnogo usporednica s Mojsijem, Mojsijevim životom u samome Isusovu životu. Cijelo je Evanđelje tako napisano da u njemu glavninu tvore Isusovi govori – 5 velikih govora što bi bilo nešto nasuprot Mojsijevu Petoknjižju.
Danas smo čuli uvodnik Govora na gori. Kad bismo nekome dali taj govor na uvid, ne pružajući mu informaciju tko je riječi izrekao, čovjek bi – na temelju samih riječi – mogao i morao zaključiti: Pa zbilja su to riječi ne običnoga čovjeka, nego nekoga tko je u sebi potpun, savršen, tko je u sebi božanski velik. Govor je savršena protuteža svemu zemaljskome, svemu što među ljudima vlada. O Govoru su napisane biblioteke. I u njemu je važna svaka riječ. Upravo svaka riječ svjedoči o svojoj nutarnjoj veličini, sadržaju. Najsnažniji govor zabilježen u povijesti čovječanstva, govor nad govorima, velegovor, velespjev. Ovdje – u Govoru na gori – svaka riječ osvjedočuje i uvjerava. Nije to govor sličan Demostenovim filipikama ili Ciceronovim protiv Katiline, ili pak nekim novovjekim.
Isus se penje na brdo. I pristupiše mu učenici i silan svijet. U Izraelu brdo bijaše mjesto gdje je čovjek mogao iskusiti Božju nazočnost. Bog se na brdu objavljuje. Mojsiju na Sinaju, a ovdje progovara na Isusova usta. U Starom zavjetu narod nije smio pristupiti Sinaju, a ovdje je Bog u ljudskom obličju – u osobi Isusa Krista – i on poziva u svoju blizinu. Brdo je prema Matejevu Evanđelju mjesto Isusove molitve, mjesto gdje nesigurnost spram Boga prerasta u sigurnost, mjesto razgovora s Bogom. Brdo je mjesto na kome Isus liječi (15,29), mjesto gdje se vraća čovjeku potpunost, cjelina, zdravlje. Brdo je mjesto naučavanja (24,3), to je mjesto konačne objave i završetka njegova zemaljskog puta (28,16), na brdu Crkva u slici jedanaestorice apostola prima sigurnost spram svoje budućnosti. Brdo je i mjesto kušnje, ali preobrazbe pred učenicima. Ono je mjesto odakle puca pogled prema nebu i visinama, ali isto tako i prema dolinama. Svjedoče o tome planinari koji se penju na planinske vrhunce.
Čuli smo uvodnik Govora na gori, tzv. ‘blaženstva’. Osam puta naglašava Isus tko je to sretan i blažen u kraljevstvu Božjem. Naši to krizmanici uče naizust. U svemu je vrijedno naglasiti da nakon blaženstava ne slijede nikakva isključenja onih koji su drukčiji. Nema prokletstva spram bogatih, ili pak sitih, ili pak proklinjanja onih koji su radosni i smiju se. Isusu je stalo zahvatiti što više, nikoga ne isključiti iz svoga dosega. Njemu je stalo usrećiti sve bez razlike, napose one kojima nema nitko ni na čemu ništa čestitati.
Isus ne nastupa kao socijalni revolucionar. Ne poziva na ustanak, ne poziva da siromasi pograbe oružje i dignu bunu. Zna Isus da nije lako nadići zlo u svijetu, da je nemoguće preko noći izvesti preobrazbu. Ali on postavlja jasne međaše koje nitko ne će moći ubuduće zaobići, tko se bude bavio čovjekom i njegovim boljitkom. Nije Isus hvatao ove riječi iz zraka, nego su odraz njegova nutarnjega stava. Riječi su to koje uvijek govore za sebe i o svome govorniku.
U pravom i doslovnom smislu riječi uvodne poruke Govora na gori ključne su riječi za puni i istinski život. U njima se svakom pruža ključ u ruke s kojim može otvoriti sva vrata, gdje se svatko može naći udomljen, gdje svatko može pronaći sebe i smjestiti svoju egzistenciju u njih. Brušene, iscizerlirane, poput najljepšeg dragulja, stoje kao portal na ulazu u prvostolnicu Isusove osobe i duha. Želimo li pojasniti sebi ili nekome drugome što nam je Isus donio, ostavio, što je čovjeku omogućio za kratka svog vijeka i još kraćeg djelovanja, onda imamo upravo ovdje u najčistijem i najjasnijem obliku sažetak njegove poruke. Isus ‘otvara svoja usta i poučava učenike i svijet’, veli evanđelist.
Pred Isusom je galilejsko proljeće koje mnogo obećava. Učenici su već oko njega, mase se sliježu da čuju riječ koja poput jutarnje rose pada na duše i srca. Uspinje se na ‘brdo’, kao nekoć Mosije na Sinaj, da bi u svome životu opetovao cjelokupnu povijest izabranja i izabranog naroda. Ponovni zamah duha i obećanje slobode. Izlazak iz robovanja, ovisnosti, tlačenja te proglas novog zakona slobode s novog Horeba.
Blaženstva su poruka koja ulijeva snagu i podiže vojsku patnika, bolesnika, nevoljnika, progonjenih, tlačenih i svih obespravljenih. Riječ po riječ uzimaju blaženstva sve oblike ljudskog poniženja i s pomoću njih svira Isus nezaboravnu melodiju. Uzima u usta sve ono čega se mi plašimo i što nastojimo izbjegavati u životu. Kao da nam želi reći: Čovječe, suoči se sa sobom! Priznaj svoje siromaštvo, svoju bijedu, nevolju, priznaj ono što si u stvari, i vidjet ćeš kako će se u tebi izvesti silna revolucija, kako ćeš zauzeti posve drugo stajalište u odnosu prema sebi, ljudima, događajima. Ono što si smatrao zlom, nesrećom, prokletstvom, pretvorit će se u mir.
Pretpostavka je za to jasna: Uzeti druga mjerila. Dokle god mjerimo svoj život prolaznim parametrima, ostajemo zatočenicima i lutkama u svjetskoj igri. U trenutku Isusova krštenja nad njim se otvorilo nebo kao smjerokaz da život može iznova započeti samo ako ga prihvatimo iz Božje ruke. A blaženstva su samo ključevi, ne zahtjevi ni propisi, koje nam on daje u ruke, opis one sreće koju će doživjeti svaki koji se upusti u avanturu s Bogom. Zato su blaženstva poput uvertire u predivnu simfoniju koju smo pozvani odslušati u svome životu. Čarobno suzvučje davno zaboravljenih tonova, obećanje i ponovno otkrivanje zapretanih sila u svakome od nas.

Fra Tomislav Pervan