Lijepe snove vam želimo i mirnu noć …

Laku noć

Lijepe snove vam želimo i mirnu noć … Nastavi čitati

Oglasi

ISUS RUŠI GRANICE MEĐU LJUDIMA

Mt 8,5-17
Mt 8,5-17
Koji je smisao i značenje Isusovih čudesa? Prisjetimo se završetka Govora na gori, gdje svi jednoglasno zaključuju kako je to novi, snažni nauk, naviješten u snazi i Duhu. Isus dokazuje svoju moć na Židovima i poganima. Padaju granice među ljudima. Isus stvara novo društvo, novi poredak, gdje nema bolesti i patnje, gdje zapravo on sam naše boli i križeve na sebe uzima. O tome veli završetak odsječka koji upravo čusmo: “Tako se ispuni riječ proroka Izaije: On slabosti naše uze i ponese bolesti!” Vjera ovoga poganina, potom iscjeljenje njegova sluge smjeraju prema ispunjenju mesijanskih obećanja i naspram pogana. Svi su dionici Božjega smilovanja. “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš u moju kuću!” Zapravo Isus kao vjerni Židov i nije smio stupiti u pogansku kuću, jer je bi se time onečistio.
Kao da mu taj rimski stotnik, koga Židovi nasmrt mrze, veli: “Kao nežidov nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, makar je tvoja nakana da se zaputiš. Ne želim da kršiš propise svoga Zakona”. Sjetimo se da su Židovi strahovito prezirali sve pogansko, rimsko, kao okupacijsku i neprijateljsku silu. I namjesto da Isus širi mržnju, nepodnošljivost među ljudima, nastupa on kao pomiritelj. Stoga mu Isus veli: “Doći ću i izliječiti ga”. Isus se divi vjeri tog čovjeka i hvali ga pred svim slušateljstvom. Isus se očituje kao gospodar ljudske povijesti, kao sudac koji govori o vjeri poganina, i nevjeri svojih suvremenika.

Zgoda sa stotnikovim slugom je jednostavna i zorna u svojim protegama. Isus ruši zidove i predrasude koje dijele ljude. Nema više podjela, kako će reći poslije Pavao, svi su djeca Božja. Isus veli kako je moguć život i suživot, kako je moguće zajednički živjeti. Drugi nije moj suparnik, zatornik, koga moram uništiti, inače će on mene prije srediti, već smo svi djeca Božja, koje isto Božje sunce grije, isti Božji dažd rashlađuje. Isus veli kako je nemoguće i nedopustivo u ime Boga mobilizirati ljude na mržnju i ubijanje.
Isus u svakome čovjeku vidi potrebu za Bogom. Svaki je čovjek paraliziran, uzet, leži i treba tuđe pomoći. Sve je to bitno za tijek obične ljudske i svjetske povijesti. A u susretu s ovim rimskim stotnikom susreće se s čovjekom koji je naučio hijerarhijski misliti i zapovijedati, koji je naviknuo na sustav nadređenosti i podređenosti, zapovijedanja i posluha. I koji je istodobno svjestan da je onaj gore odgovoran na stanovit način za one dolje, nad kojima vrši vlast. Mora se brinuti za njihovo dobro, za zdravlje. Odgovornost i služba, služba i odgovornost se podudaraju. Nema samovolje. Nije li tako do dana današnjega u svakoj vojsci, pa ako hoćemo, i u cijelom svijetu, i u našoj Crkvi?
Cijelim svojim ponašanjem Isus nam želi posvijestiti kako postoji drugi svijet i poredak u kome nema zapovijedanja, nema naredaba, nema nadležnih ni podložnih, podčinjenih i nadčinjenih, nego svijet razumijevanja i ljubavi, sućuti i pomoći. On ga u svojoj osobi utjelovljuje. Želi nas povesti i prenijeti u taj drugi svijet iz koga on dolazi, svijet koji nas okružuje, božanski zrak koji udišemo. Stotnik je u svojoj krajnjoj nemoći dodirnuo upravo taj svijet Božji, božansku nadmoć u Isusovoj osobi, i to bijaše početak njegova ozdravljenja, ali isto tako i ozdravljenja njegova sluge, momka. Spoznaje kako ne može zauvijek imati nad drugima vlast zapovijedanja, kako i on sam mora naučiti slušati, osluškivati, a ne gospodariti. Nitko ne pripada drugome, nitko nije vlasnik ni nad čijim životom, svi se moramo uključiti u Božji ustroj kao sinovi istoga Oca.
Gdje bi bilo naše osobno mjesto u cijeloj ovoj zgodi? Često smo i sami nemoćni i ne slutimo koliko snage i istine leži u našoj uzetosti, nemoći, samo kad bismo bili svjesni. Čekamo na pomoć. Ponekad smo poput stotnika, očekujemo riječ. Reci samo jednu riječ… Riječ je obično ona koja podiže, liječi, koja približava čovjeka. Pogotovo ako onaj tko izgovara riječ nosi u sebi živodajnu riječ, ako je bogat riječima i životom. Isus je riznica prave riječi, pravoga života, njegova je riječ uvijek učinkovita. Isusova je riječ sposobna sići u dubine srca, bića, ona stvara novi svijet i novu nadu. Izreći pravu riječ znači često spasiti čovjeka, spasiti brata pored nas. Čovjek stanuje u riječi. Riječ je kuća bitka, tako se izrazio Heidegger. U riječi se priopćuje sami Bog, u riječi stanujemo, riječ je najmoćnije sredstvo koje čovjek posjeduje. Ona je snaga i bogatstvo. S riječju počinje sve, s riječima svršava sve. Reci samo jednu riječ, pravu riječ, ljekovitu riječ, riječ koja je pjesma i melem.
Budimo služitelji i poslužnici prave Riječi, a da bismo to mogli biti, potrebno je jedno čudesno osjetilo, a to je sluh, slušanje, posluh. Htio bih tako duboko voljeti riječi da svaka od njih postane molitvom, tako se netko prelijepo izrazio. Nek nam riječi budu poput melema i lijeka. dobno spasa. Koža boli, koža je bolesna, a poglavito pak u vjerskom smislu.

fra Tomislav Pervan

Sveti Ćiril Aleksandrijski

Sveti Ćiril AleksandrijskiDanašnji je sveti zaštitnik Ćiril Aleksandrijski, patrijarh i crkveni naučitelj („doktor utjelovljenja“). Rodio se u egipatskom gradu Aleksandriji oko godine 376. U mladosti monah, oko 403. već svećenik, postao je 412. aleksandrijskim patrijarhom kao nasljednik svoga ujaka Teofila. Od njega je naslijedio i burnu, svadljivu narav. Moralno besprijekoran i pravovjeran duhovnik, kad se zapalio i krenuo u borbu, nije birao sredstva. Sljedbenik aleksandrijske teološke škole, ustao je 429. žestoko protiv učenja carigradskog partijarha Nestorija o dvjema osobama u Kristu. Po tom učenju jedna je osoba čovjek, druga je Bog, pa je prema tome Marija rodila samo čovjeka. Kao legat pape Celestina, godine 431. predsjedao je III. ekumenskom saboru u Efezu (na zapadnoj obali Male Azije), na kojem je osuđeno Nestorijevo učenje, on je svrgnut s patrijarške stolice, a Marija proglašena Bogorodicom. Nastavi čitati

Sveti Ladislav Ugarski

SVETI LADISLAV

Sveti Ladislav (1040.-1095.) – kralj ugarski, utemeljitelj Zagrebačke biskupije. Mađarsko mu ime glasi Laszlo, Poljaci i Rusi ga zovu Vladislav, a hrvatski Ladislav. Za ugarskog kralja je okrunjen 1081. godine. Nakon smrti kralja Zvonimira, Ladislav je kao brat Zvonimirove udovice Jelene zaposjeo sjevernu Hrvatsku i dio Primorja. Godine 1094. Ladislav je osnovao Zagrebačku biskupiju. Umro je 1095. godine, a pokopan je u Velikom Varadinu (Nagyvard) gdje je sagradio samostan i podigao katedralu u čast Majci Božjoj. Bio je muž kršćanskog značaja, promicao je pravdu, branio je red i zakon. Zaštitnik je Zagrebačke nadbiskupije kao njezin utemeljitelj.

Tvoje me ruke stvoriše i oblikovaše; / prosvijetli me da naučim zapovijedi tvoje. / Štovatelji tvoji videć me vesele se, / jer se u riječ tvoju ja pouzdah.

Znadem, o Jahve, / da su ti sudovi pravedni / i da si me s pravom ponizio. / Tvoja ljubav nek mi bude tješiteljicom / po obećanju koje si dao sluzi svom.

Nek dođe na me milosrđe tvoje da poživim, / jer Zakon tvoj moja je naslada. / Nek se smetu oholi, / jer me tlače nizašto, / a ja ću o naredbama tvojim razmišljat.

Nek mi se priklone štovatelji tvoji / i koji znaju tvoje zapovijedi. / Nek mi srce savršeno bude u tvojim pravilima, / da ne budem postiđen.

Ps 119, 73-80

Subota – Misna čitanja – 12. NKG/B

Mt 8, 5-17

Prvo čitanje: Post 18, 1-15
Zar je Bogu išta nemoguće? Navratit ću se k tebi i Sara će imati sina.

Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta Mamre. Abraham je sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite! Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.«
Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!« Nastavi čitati