Eh, da mi je postati svet…

Eh, da mi je postati svet...Eh, da mi je postati svet…

Eh, da sam barem ja postao svecem…
Razmišljam malo ovih dana o svecima. Bili su to neki fini i dobro odgojeni ljudi.
Zasigurno su bili rođeni u dobrim obiteljima gdje se skoro nikada nije pojavila svađa, gdje su se roditelji uzajamno poštivali i bezuvjetno voljeli, gdje su braća i sestre dijelila svaku kockicu čokolade ili friško narezane lovačke salame. Vjerujem da se u tim obiteljima nikada nije pojavila uvreda „ti si glup“ ili neka preglasna riječ. Kako je to daleko od mene…
Zasigurno su od rođenja krenuli u Crkvu i ostvarili jak osoban odnos s Bogom. Vjerojatno su i ministrirali, oblačili svećenika u njegovo ruho ili skupljali milostinju po crkvi. Svako jutro su se budili s molitvom na usnama, tijekom dana Bogu upućivali iskrene molbe za druge, započinjali i završavali obrok s lijepo sročenom molitvom, a dan sa zahvalom. Zasigurno su znali nabrojati svih 12 Isusovih apostola ili sve knjige koje se nalaze u Bibliji. Kako je i to daleko od mene…
Zasigurno je njihov moral bio besprijekoran, a lice i duša održavali potpunu čestitost, čednost i poniznost. Vjerujem da nikada nisu prostačili, zbijali glupave i dvosmislene šale i pričali neumjesne viceve. Zasigurno su se uvijek smješkali, pjevušili pobožne pjesme te niti u jednom trenutku pomišljali na laž, mržnju, ljubomoru, zlovolju. Kako je i to daleko od mene…
Zasigurno se sveci nisu nikada zlovoljno probudili, dopustili sebi nepospremljen krevet, neoprane zube ili prljavu odjeću. Vjerujem kako su pojeli sve što im se stavi na tanjur, a u izboru hrane bili jednostavni i zahvalni. Sigurno na sebe nisu stavljali maske i šminku, lakirali nokte, oblačili se pomalo provokativno i zavodljivo ili trošili cijelo bogatstvo na „krpice“. S time u vezi, ormar im sigurno nije bio prepun, a broj cipela pokazivao dvostruki broj. Kako je i to daleko od mene…
Vjerojatno su sa smiješkom na ustima odlazili mami po namirnice za jelo, ocu pridržavali alat tijekom rada, pokosili travu u dvorištu, pomagali starijima u nošenju teških vrećica ili davali sve svoje željezne novce siromašnima koje su susreli putem. Ne bih se čudio da su im davali i svoje markirane cipele, odjeću, tople kapute ili vunene zimske rukavice. Kako je i to daleko od mene…
Zasigurno su imali puno prijatelja koji bi im čestitali rođendan ili poklonili darove, koji bi im se divili i iznova govorili kako su oni uzor u njihovom životu. Sigurno je to zato što su sveci uvijek imali vremena za druge, osobno ih posjećivali, posvetili sate razgovoru s njima, snažno ih zagrlili i iznova ih ohrabrivali u njihovim životnim borbama. Sigurno su uvijek dolazili radosni na proslave i „podizali“ slavlje među okupljenima. Kako je i to daleko od mene…
Eh, čini se, daleko sam ja zastranio pa nisam postao svet. Nadam se da će to uspjeti nekom drugom. Prošlost se ne da pobrisati, zar ne?

Aaaaaaaaaaaaahhhhhhhhhhhhhhhhhh………………………………………………..
Dobro jutro Gospodine i hvala ti na milosti spoznanja. Još danas bih i ja mogao postati svet. Pitanje je samo želim li to?

preuzeto:  http://www.nepomuk.hr

Oglasi