Nedjelja – Nedjeljne propovijedi – 14. NKG (B)

Nedjelja – Nedjeljne propovijedi – 14. NKG (B)

Mk 6,1-6

„Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju“
 (Mk 6, 5)

Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“
I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“  I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. (Mk 6,1-6).

U prvom čitanju iz Knjige proroka Ezekijela dobiva se jasna slika o ulozi proroka. Njega Duh podiže da govori. Njega, koji je jedan od onih kojima treba govoriti Gospodin šalje ”k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: Ovako govori Gospodin Bog! I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.” (Ez 2, 4-5).

Proročka uloga bila je nezahvalna s obzirom da je trebao govoriti onima koji nisu bili spremni slušati. Još je gore ako je bio iz njihove sredine – jedan od njih. To se dogodilo i samom Isusu koji je došao u svoj zavičaj s učenicima. Ni njegova mudrost koju su imali priliku čuti, niti silna djela o kojima je glas dopro do njih nisu bili presudni, jer im je smetalo što mu poznaju roditelje i rodbinu. Jednostavno, bio je previše običan, jedan od njih i što bi im on to mogao novo poručiti? Stoga im Isus govori da je ‘prorok bez časti jedino u svom zavičaju’.

Niti mi nismo ništa bolji kada se radi o proročkim porukama koje nam Gospodin šalje po našim suvremenicima.
On nam prilazi na jednostavan ljudski način. Kao što je to lijepo rekao sv. Augustin: ”Bog je u Bibliji ljudima govorio na ljudski način.”
A mi smo spremniji prihvatiti Božju poruku kroz neobično. Božja riječ koju svake nedjelje slušamo i o kojoj bismo trebali uz pomoć svećenikovog ili biskupovog tumačenja razmišljati i usvojiti, teško se probija do našeg srca.

 

Međutim, kad se radi o nekim tobožnjim privatnim porukama ili čudesima, postanemo odjednom nevjerojatno prijemčivi. Mnogi naši vjernici, koji su hladni kad je u pitanju nedjeljno bogoslužje, ali brzo načule uši kada je riječ o nečem ”nadnaravnom”. Umjesto uobičajenog, svagdašnjeg hoda putem vjere i vršenja svojih dužnosti privlačnija im je neka nova duhovna senzacija. Duhovni mjehurići od sapunice, slama koja tek plane i ugasi se.

 

Mjesta ukazanja nabijena ”posebnom energijom” cilj su hodočašćenja mnogih naših vjernika.

Životna je mudrost u običnom i svakodnevnom iščitati ono neobično, nesvakidašnje koje je plod mudrosti koja dolazi od Boga. ”K svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Iv 1,11). Jer je bio previše običan.

Božju riječ, koju čujemo u nedjelju tako lako prečujemo jer nam je previše poznata. Mislimo da sve to već znamo i da nam više nije potreban napor kojim bismo ušli u njezinu dubinu, pravi smisao. Ne privlači nas životna mudrost, nego novosti koje nam draškaju naše uši. Stoga tražimo uvijek nešto novo što će nas ”zabaviti”. Takav pristup napose dolazi do izražaja kada je u pitanju nedjeljno bogoslužje. Nerijetko se može čuti: ”Dosadno mi je na misi, jer je uvijek sve isto…” Misa, obredi… to nije kazalište, predstava koja će nas zabaviti. To je uzvišena molitva, predanje, duhovni zanos.

Ljudi koji žive od jedne do druge senzacije slični su majmunu koji jurca s grane na granu, kako to zorno kaže dalekoistočna mudrost.
Vječna mudrost sakrivena je očima svjetine. Otkrivaju je oni koji su izabrali Put koji vodi Izvoru žive vode.

(ANGELUSOVE PROPOVIJEDI).

Oglasi