Pa, rekoh ti (draga moja), rekoh ti da TE VOLIM!

Rekoh ti…-

Plakala si, i nisi znala zašto je bilo tako. Očajavala si, jer sadašnjica je bila tako bolna, siva. Prožimalo te beznađe, budućnost još tamnija, puna grijeha. Nisi mogla koračati, misliti, voljeti… Ni govoriti nisi mogla. A ni šutjeti. Poslušnost volji Božjoj Bila ti je nepoznanica, a ja tajnoviti stranac. I sumnjala si, samo si sumnjala. Dok sam te ja, sve to vrijeme, i prijašnje i buduće, nosio, na ramenimasvojim.

I hrabrio sam te, opominjao, govorio slatke riječi. Slušala si me, ali me nisi čula. Gledala si me, ali me nisi vidjela. No, svaki puta, kad si doživljavala pobjedu, i napokon osjetila zraku moje ljubavi.

Svaki puta kad je tvoja misao bila Ja, i kad su se naša srca susrela. Ponavljao sam tvojoj radosti, ponavljao sam da mi već jednom povjeruješ, Ponavljao sam, i uvijek ću ponavljati: „Pa, rekoh ti (draga moja), rekoh ti da TE VOLIM!“