Kao uzorak kako bi trebala izgledati molitva uzet ćemo molitvu koju nas je naučio sam Isus – molitvu Očenaša. Sada ćemo kratko promotriti red i sadržaj zaziva Očenaša.
Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!
Donose nam životopisci svetoga Franje da je jednom odlučio čitavu noć provesti u razmatranju molitve Očenaša. Nije došao dalje od riječi Oče. Pokušajmo sada promisliti kolika je veličina dara da Boga možemo zvati Ocem. U Isusovo vrijeme biti otac obitelji značilo je biti alfa i omega. Njega se za sve pitalo, on je bio upravitelj svih dobara i onaj koji je osiguravao preživljavanje čitave obitelji. Zbog toga je bio neosporni autoritet. Žena tada nije imala gotovo nikakvih prava – bila muževo vlasništvo. O djeci da i ne govorimo. Ukoliko je otac obitelji bio brižan, skroman i radišan, čitava je obitelj bila blagoslovljena normalnim životom. Ako nije bio takav, obitelj je polako propadala. Biblija na mnogim mjestima izriče pohvale brižnim očevima koje često puta naziva i upraviteljima obitelji. Kada Isus govori o Bogu, govori o njemu kao o Ocu. Naravno, kao o brižnom Ocu koji se brine za sve ljude. Riječ Abba kojom Isus oslovljava Oca nebeskoga zapravo je dio rječnika male djece i najbolji prijevod za nju je tata. Nama Isus u molitvi Očenaša dozvoljava Boga zvati Tatom. Veliki je to Božji dar za nas.
Dobro je primijetiti da Isus govori o svom nebeskom Ocu i o vašem nebeskom Ocu. Nikada ne kaže naš nebeski Otac. Isus je Božji Sin po naravi, a mi smo Božja djeca po milosti.
Isto tako, mi molimo Oče naš, a ne Oče moj. Zato si odmah na početku moramo posvijestiti da smo svi mi međusobno braća i sestre, i da ne smijemo nikada Boga prisvajati samo za sebe.
Zaziv sveti se ime tvoje ne stoji na početku Očenaša kao da bismo mi njime molili za svetost Božjega imena. Ono je sveto samo po sebi; štoviše, ono je tri puta sveto. Našim moljenjem ono ne može postati svetije u sebi. Međutim, zato može postati svetije u svijetu. Zato, kada molimo ovaj zaziv, posvijestimo si da je Bog apsolutno svet i ako smo kršteni u Ime Trojedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, tada tu svetost moramo svjedočiti našim životom. Ako je Božje ime sveto, tko smo mi da na njega bacamo ljagu?
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta. Da jest, onda bismo u Očenašu imali zaziv sličan ovome: Kraljevstvo Božje doći će na kraju vremenâ, kada Isus ponovno dođe u svojoj slavi. Do tog Isusovog dolaska, mi smo pozvani naviještati kraljevstvo Božje djelima i riječima i živjeti što je više moguće ideale toga kraljevstva u svojem svakidašnjem životu. Naš je posao jednak onomu što ga je imao Ivan Krstitelj: biti preteča, hvala ti što je tvoje kraljevstvo došlo u ovaj svijet.pripravljati put Gospodinu, poravnati mu staze. Budimo svjesni toga svojega poslanja svaki puta kada molimo: Dođi kraljevstvo tvoje!
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!
Ovaj zaziv kao da je naizgled besmislen: pa Bog je svemoguć i on može bez problema ostvariti svoju volju gdje god i kako god želi. Kaže Psalam 135: Što god se Gospodinu svidi, to čini na nebu i na zemlji, na moru i u bezdanima. Koji je onda smisao ovoga zaziva? Jer ne bi nam ga Isus ni dao kada bi bio besmislen. Božja volja je da se svi spase. No, u svojoj ljubavi prema stvorenjima, on im je dao slobodu u odlučivanju. Tako su se i neki anđeli u svojoj slobodi okrenuli protiv Boga. To je bio Sotona i drugi pali anđeli koje jednim imenom nazivamo zlodusima. Njihov otpad sigurno nije bio Božja volja, jer ne bi ih Bog stvorio samo zato da budu vječno prokleti. Naš Bog nije sadistički nastrojeni Bog. O tome nam najbolje govori Knjiga Mudrosti: Ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio (Mudr 11,24). Božja volja treba se vršiti i u materijalnom svijetu u kojemu živimo i mi ljudi. Upravo se po nama ljudima to izjalovilo. I nama je Bog dao slobodnu volju u odlučivanju. Na žalost, čovjek se u toj slobodi odlučio protiv Boga i to ponavlja svaki puta kada sagriješi. Zlo i grijeh sigurno nisu dio Božje volje, jer sve što je on učinio bijaše veoma dobro.
Sada je već malo jasniji zaziv Očenaša. Po njemu zapravo mi podsjećamo same sebe što je to Božja volja. Ona nam je predana u Bibliji, riječi koju nam Bog daje. Zato je vrlo važno čitati Bibliju i, što je još važnije, živjeti Bibliju u konkretnom životu. Tako će se po nama ostvarivati zaziv Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!
Kruh naš svagdanji daj nam danas!
Ovim zazivom prelazi se na molitvu za konkretne životne potrebe. One su podijeljene na materijalne i duhovne. Molitva za kruh svagdanji molitva je za sve ono materijalno što nam u životu treba: za hranu, piće, odjeću, posao… To je sve ono bez čega bi naš život došao u opasnost. Bog nam sve to daje, jedino je pitanje jesmo li toga svjesni? Sigurno da na kruhu ili na komadu mesa nigdje ne će pisati: Proizvodi i pakira Bog. No, mi vjernici morali bismo biti svjesni da je sve što imamo dar Božje milosti i ljubavi. Na kraju krajeva, on je sve stvorio i kao Stvoritelj vlasnik je svega što postoji i svakomu daje koliko hoće. Sjetimo se samo evanđelja od prošle nedjelje o talentima.
U ovaj zaziv ulaze i svi naši bližnji, ljudi koji nas okružuju. I oni su Božja stvorenja i dar njegove ljubavi prema nama. Svatko od njih, baš kao i svatko od nas, stvoren je na sliku i priliku Božju. Za sve to molimo svaki puta kada govorimo: Kruh naš svagdanji daj nam danas!
I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!
Prva pomisao koja mi padne na pamet svaki puta kada molim ovaj zaziv je Isusova prispodoba o dužniku koji je gospodaru dugovao 10 000 talenata. Naravno, u prispodobama gospodar je uvijek Bog. Ovaj dug je nevjerojatan. On iznosi oko 300 000 kilograma zlata ili srebra. To nijedan čovjek ne može vratiti. Gospodar je zato odlučio prema ovomu sluzi biti milosrdan, pa mu je oprostio sav dug. Nešto kasnije ovaj sluga sreo je prijatelja koji mu je dugovao 100 denara. Jedan denar imao je vrijednost jedne nadnice. Kada ga je prijatelj molio neka se strpi, da će mu sve vratiti, ovaj sluga nije htio ni čuti za to. Stao ga je daviti i bacio ga je u tamnicu. Kada je gospodar saznao za to, pozvao je slugu i rekao mu: Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se ja tebi smilovao?
Iz ove prispodobe jasne su dvije stvari. Kao prvo, Bog nam uvijek oprašta više nego što smo zaslužili i više nego što ga molimo. Onaj sluga molio je gospodara za strpljenje jer će mu vratiti dug. Gospodar mu je pak čitavi dug oprostio. Drugo na što nas prispodoba upozorava jest da i mi moramo opraštati onima koji nas zaištu oproštenje, jer nama Bog oprašta neizmjerno više. Sjetimo se toga svaki puta kada molimo: I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim, i vidjet ćemo kako će naš život dobiti novi polet i u odnosu prema Bogu i u odnosu prema bližnjima.
I ne uvedi nas u napast…
U našem prijašnjem nagovoru o kušnjama ukazao sam na razliku između kušnje i napasti. Bog dopušta kušnju, štoviše, koji puta Bog nas iskušava. No, Bog nas ne dovodi u napast. Kušnja nas može učvrstiti na putu vjere i po sebi može nas potaknuti na promjenu na bolje. Napast je, naprotiv, usmjerena na nešto loše. Đavao nas napastuje na grijeh, napastuje nas da činimo zlo. Zato kada molimo spomenuti zaziv, zapravo molimo Boga da nas čuva da ne budemo dovedeni u napast, tj. da nas čuva od napasti. To je vrlo važno za nas ljude, jer budemo li se protiv napasti borili samo vlastitim snagama, bojim se da ćemo prečesto pretrpjeti poraz.
…nego izbavi nas od Zloga!
Ovim zazivom prijašnji zaziv dobiva svoj pravi smisao: ako nas Bog očuva od Zloga, od Sotone, zapravo nas je očuvao i od napasti. No, ovdje jednoga moramo biti svjesni: što smo bliže Bogu, to nas Sotona više želi odvući od Boga. I zato, što smo bliži Bogu, to više moramo moliti upravo ovaj zaziv Očenaša. Jedno je sigurno: Bog je neizmjerno jači od Sotone, i njegova ljubav nadmoćno pobjeđuje Sotoninu mržnju. Budimo zato uvijek spremni otvorena srca primiti dar za koji molimo: I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!
Pogledajmo sada još jednom ukratko strukturu Očenaša, tj. način na koji su zazivi poredani. Jer Očenaš je uzor svake druge molitve. U prvom zazivu ne molimo ni za što, nego odajemo dužnu hvalu i slavu Bogu. Drugi zaziv je opći i njime se, kao što smo vidjeli, zaziva što skoriji dolazak kraljevstva Božjega koje će doći na kraju vremenâ. Treći zaziv tiče se vremena do dolaska Božjega kraljevstva u kojem bi svakome od nas vjernika trebalo biti važno vršiti Božju volju. Tek četvrtim zazivom dolaze prošnje za konkretne životne, materijalne potrebe, za sve ono što nam omogućava život dostojan čovjeka i za sve ljude koji nas okružuju. Peti zaziv usmjerava nas na razmišljanje o tome koliko smo Bogu zahvalni za dar oproštenja grijeha i koliko smo spremni opraštati uvrede koje nam nanose naši bližnji. Zadnje dvije prošnje posvješćuju nam da smo u ovomu svijetu izloženi napastima na koje nas navodi Sotona i da se vlastitim snagama često puta ne možemo boriti protiv tih napasti. Zato nam treba Božja pomoć.
Ovakvu ili sličnu strukturu trebala bi imati svaka naša molitva. Ona nikako ne bi smjela počinjati beskrajnim nabrajanjem naših potreba: Bože daj mi… Početak molitve trebala bi biti zahvala Bogu ponajprije što nam daruje vrijeme u koje mu upućujemo naše molitve. Nakon toga uslijedila bi zahvala za sva dobročinstva kojima nas Bog dariva: za dar stvaranja, za dar života, za dar vjere, za dar otkupljenja, za dar naših bližnjih… Zatim bi trebalo biti potpuno predanje u Božje ruke. Sve ono što smo učinili, sve što činimo, predajmo Bogu. Sve što ćemo činiti stavimo pod Božjim blagoslov. A za sve ono za što ćemo ga moliti, molimo ga da nam usliši, ako je to njegova volja i neka nam dade snage prihvatiti njegovu volju… Tek ovdje trebale bi krenuti konkretne prošnje. Ponajprije za druge ljude, za naše bližnje, i za njihove potrebe. Tek tada molimo i za naše potrebe. Na kraju naš život, naše buduće pothvate i sve naše molitve stavimo pod Božju zaštitu i zamolimo ga da ih on očisti od svake sebičnosti i od svakoga zla.
vlč. Tomislav Dodlek
Podjeli ovo:
Svjedočanstva & Vjera 
Jedna misao o “Što i kako molimo kada molimo molitvu Oče naš?”