OPSJEDNUTI IZ ILLFURTHA
U stručnim knjigama koje govore o opsjednuću, često se govori o opsjednuću u Illfurthu, koje se zbilo u drugoj polovici 19. stoljeća. Za mnoge je to klasičan primjer toga fenomena, sa svim oznakama koje spominje rimski obrednik i činjenicama koje se nikako ne mogu protumačiti prirodnim putem.
Radi se o dvojici dječaka koji su bili opsjednuti kroz četiri godine. Slučaj su temeljito ispitivali i liječnici, i državne vlasti, a dakako i crkvene, koje su slale kroz to vrijeme nekoliko komisija da stvar prouče.
Dječaci su bili iz obitelji Burner: jedan se zvao Thiebaud (Teobald) i u trenutku opsjednuća bio je star 9 godina, dok je mlađem Josephu bilo svega sedam godina. Opsjednuće je počelo nekim vanjskim znakovima:dječaci su se ležeći na leđima, počeli vrtjeti silnom snagom unaokolo. Zgrabili bi stol, stolice i postelju i bacili bi ih silnom snagom iz jednog ugla sobe u drugi. Vikali su i savijali se od silnih grčeva, dok se ne bi iznemogli srušili i legli kao mrtvi.
Događalo bi se da bi koji od dječaka sjedio na stolici, a najednom bi ga pograbila neka nevidljiva sila i bacila u jedna kut, dok je u sito vrijeme stolica odletjela u drugi kut. Trpjeli su uz to od strašnih grčeva, koji bi ih tako iscrpili da bi katkada naprosto bjesnili.
Kad bi im se tkogod približio blagoslovljenim predmetima, spopadala bi ih strašna srdžba, koja bi se katkada pretvarala u čudno bjesnilo. Dječaci nisu nikada spominjali Božjeg Imena, a ako bi ga netko u njihovoj blizini spomenuo, počeli bi drhtati po cijelom tijelu.
Kažu da su znakovi opsjednuća počeli kada su pojeli jabuku, koju im je dala neka starija žena koja se bavila vračanjem, crnom magijom; a protjerana je iz svoga rodnog kraja radi sablažnjivog života.
Nekada su dječaci ležali mirno po čitave sate, no najednom bi pokazali čudnu srdžbu, pa bi počeli mahati rukama i derati se. Njihov glas nije bio nimalo sličan dječačkom: bio je dubok, hrapav i jak. Usta su imali zatvorena gotovo uvijek, iako je iz njih dopirao glas.
Demoni su na usta dječaka davali najčudnije izjave, koje se ne mogu nikako protumačiti naravnim putem obzirom na dob djece i njihove intelektualne moći.
Jednoga dana demon je rekao na usta dječaka: “Mnogo nas je.”
Svećenik ga Martinot upita na latinskom: “Unde venis?” (Odakle dolaziš)
Đavao se okomi na njega: “Tu es diabolus!” (Ti si đavao)
“Ja nisam”, odvrati svećenik, “ali ti jesi!”
“Da, jesam”, reče zloduh, “i to poglavica nad sedamdeset i jednom legijom.”
Sotona i posvećeni predmeti
Kada bi posjetioci stavili pred dječake posvećene (blagoslovljene) predmete: krunice, medaljice ili svetu vodu, počeli bi se pjeniti i bjesniti. Nekada bi im donijeli jelo u koje bi neopazice stavili blagoslovljene vode. Uvijek bi to otkrili, i pri tom strašno vikali: “Nosite tu svinjariju, to je otrovano.”
Mjesni načelnik je jednom dječaku donio blagoslovljenu medaljicu bl. Gerarda Majelle, kojeg zazivaju u molitvama za opsjednute. Dječak je počeo bjesniti, lice mu se napelo, škripao je zubima i stiskao usnice između kojih se cjedila žuta pjena. Okrenuo se i zaurlao: “Tornjaj se, gubi se, prokleti Talijanče!”
Kada bi posjetioci ulazeći u kuću pozdravili “neka bude Ime Gospodnje blagoslovljeno”, zao duh bi iz djece urlao: “Neka ne bude, baš neka ne bude!”
Duh koji se iz dječaka javljao strastveno je mrzio vjernike, katolike i svećenike. Svećenike je nazivao najpogrdnijim imenima; kada bi poškropili sobu blagoslovljenom vodom, dječaci bi uralia: “Gubite se bestidnici, opet ste svu sobu zasmrdili tom nečistoćom!” Pred dobrim svećenicima – kada bi ovi ušli u sobu – počeli bi puzati pod krevete poput zmija.
Jednom je pak dječacima u sobu ušao neki mladić star 24 godine, da ih vidi. Njegov je život bio sve samo ne častan. Kada se približi Teobaldu, ovaj se dignuo s postelje govoreći: “Da, da, vrlo dobro, to me veseli: dobro jesti i piti i provoditi loš život, to će te sigurno odvesti u nebo. Ha, ha!”
Mladić je odmah pobjegao. To je još jedan dokaz inteligentnog sarkazma i znanja o tuđem privatnom životu.
Mržnja na Majku Božju
Teobaldu su u periodu kada nije pokazivao znakove opsjednuća, što je znalo trajati po nekoliko dana, dali mali kip Majke Božje. Čim ga je uzeo pao je u smrtnu borbu. Tresnuo je kip o tlo takvom silinom da se razbio na tisuće komada. Prisutni svećenik prof. Lacheman ga upita: “Što ti misliš o Majci Božjoj koja ti je satrla glavu?” Glas iz dječaka odgovori: “Šuti o njoj! O njoj mrzim govoriti!”, i na to je počeo tako bjesniti i proklinjati da je sestra bolničarka koja je bila uz dječaka, bila izvan sebe od straha.
Gubitak neba
Zao duh je jednom izjavio na usta dječaka: “O, kako je gore bilo lijepo! Kako sam bio sretan! Da mi je samo još jednom vidjeti svu onu ljepotu!”
Jednoga dana upita ga sestra bolničarka: “Tko si ti?”
Odgovor je glasio: “Kuća tame”
“Zar ne možeš natrag u Nebo?”
“Za mene nema spasa!”
“Tko te je izbacio iz neba?”
“Mihael, taj pas sa mačem!”
“Zašto te Mihael izbacio iz neba?”
“Jer sam htio piti prvi!”
Svi ovi izrazi koji se odnose na teologiju o anđelima teško se mogu očekivati od djece.
Govor o paklu
Pobožnom načelniku jednom reče: “Kada idete u taj svinjac (crkvu) i tamo blebećete (molite) idete prema Nebu, a oni koji za to ne mare, na putu su k nama.”
Opaki ljudi, krivovjerci, grešnici bili su zloduhu po volji. Govorio bi na usta dječaka: “To su pametni ljudi, takvi bi svi morali biti. Ti ljudi uštede mojem gospodaru mnogo brige i odvedu mu mnogo ljudi: dok mu ta đubrad (katolici) i mantijaši (svećenici) čine veliku štetu jer mu grabe mnoge duše!”
Područnog dekana jednog je dana strašno osramotio, a kad su ga upitali zašto, odgovorio je: “Ne mogu ga vidjeti, jer se previše moli i sve što ima dijeli sirotinji. Ponizuje se i ide bogatašima moliti za siromahe. Ne trpim ga, zato mi nemoj govoriti o njemu.” Pobožnog načelnika Trescha je isto tako posebno mrzio, a jednom prilikom je rekao i zašto: “Ti popovski slugo ništa za mene nisi učinio, a sve daješ Velikoj Ženi i njezinom psiću!”
Sotona je u mržnji govorio o Žalosnoj Gospi, koja je držala Isusa u naručju, čiju je sliku imao u kući.
Viša vlast iz Mulhausena, poslala je liječnika dr. Krafta, koji je po uvjerenju bio nevjernik da stvar istražći i prouči. On je smatrao događaje u kući Burnerovih kao izraz ljudks elakovjernosti, rekavši da su to maštanja i bajke. Načinio je slijdeći pokus: nalio je dvioje čaše vode. U jednu je stavio kapljicu blagoslovljene vode. Dali su je djeci piti. Teobald je ćašu bez svete vode popio na dušak. Josip je čašu sa blagoslovljenom vodom primaknuo ustima, no već prije nego li je vodu okusio, tresnuo je čašu o zemlju rekavši: “Prokleta svinjarija!” Tako je i dr. Kraft shvatio da nije reijč o bajkama.
Jednog dana sestra je Damaza zamolila vrtlara da joj pomogne odvesti Teobalda u bolničku kapelu. Vrtlar zaveže dječaku očio i povede prema crkvi. Dječaka koji se riato i plakao, zgravi vrtklar i ponese u crkvu. Na cvrkvenom pragu, upotrijebivši nadljudsku silu, skoči s ramena i pade vrtlaru pod noge, tako da se čovjek srušio i pri tom povukao dječaka u crkvu. Ovaj pade kao mrtav. Andrija i sestra ponesoše ga pred oltar. Tu se odmah osvjestio. Tulio je i derao se: “Van iz tog svinjca!” Lice mu je bilo kao u zvjeri. Iz ustriju mu je izlazila žuta pjena …
Kasnije je izjavio da je bijesan što su ga vodili u “svinjac”. Kada su ga upitali zar ne na da su dječaku bile zavezane oči, rekao je: “Zar ne znap da sve vidim?”
Počeli su po odredbi naddležnopg biskupa s egzorcizmom. Teobald je govorio francuski, a na latinska pitanja je odgovarao latinski, premda taj jezik nije nikada učio. Dječaka su postavili na ćilim pred oltar tako da je gledao u Svetohranište. Bio je crven kao da ima tešku vrućicu. Sotona se derao iz dječaka: “Gubi se, crni pope, mantijašu, gubi se odabvde!” Na brojne molitve u obredu odgovarao je urlikom: “Van, van iz tog svinjca! Smrdljivci! Ne, neću!” Kada su molili “od zasjeda vražjih oslobodi nas Gospodine”, počeo je drhtati po cijelom tijelu, dok mu se iz usta cijedila žuta pjena.
Slijedeći dan egzorcist je uzeo sliku Majke Božje i rekao: “U ime Preblažene Djevice Marije, koja je tebi, paklena zmijo, satrla glavu, zaklinjem te da napustiš tog dječaka i da se nosiš u pakleni bezdan!”
Demon je strašno zaurlao, stresao dječaka, podignuo ga i nemilosrdno lupio njime o tlo. Izjavio je – “sada moram otići” – i napustio dječaka. Nakon zahvalnice odnijeli su dječaka u crkveno sklonište, gdje se osvijestio nakon nekog vremena. Roditelji koji su strašno trpjeli kroz četiri godine, plakali su od sreće. Odveli su Teobalda kući, gdje je bio još opsjednut demonom njegov brat Josuip. Vidjevši brata kako se čudno ponaša, upitao je: “Mama, zar je Josip poludio?” Nije bio svjestan da je u tom istom stanju i on proživio četiri duge godine. Nakon nekoliko dana i iz Josipa su nakon izvršenog egzorcizma izašli zlodusi.
I Ilfurtu zahvalni vjernici podigoše na čast Gospi spomenik visok deset metara, zajedno sa župnikom Breyem. Na njemu su uklesane riječi: “Vječna uspomena na oslobođenje opsjednutih Teobalda i Josipa Burnera, koji su bili oslobođeni po zagovoru Preblažene Djevice Marije u godini Gospodnjoj 1869.
Rabbi, tko je sagriješio on ili njegovi roditelji da je slijep?
Isus odgovori: Nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji
već (je rođen slijep) da bi se na njemu očitovala Božja djela!”
[ Iv 9, 2-4 ]
POHVALE I SLAVE BDM
koje je izrekao pakleni princ nečistoće Isakaron
na usta opsjednutog A. Gaya 1853. u Arsu
“O, MARIJO, najljepše si djelo Božjih ruku!
Ti si ono sto je sam Bog najveće učinio.
Ti si stvorenje koje se ne može uspoređivati.
Tebi se dive svi stanovnici Neba, slušajući te i priznavajući te za Majku Stvoriteljevu.
Ti si uzdignuta nad anđelima i nad cijelim nebeskim dvorom.
Ti sjediš uz Boga.
Ti si hram božanstva.
Ti si u krilu nosila ono sto je najjače, najveće, najmoćnije i najljubljenije!
MARIJO, ti si u djevičanskom krilu primila Onoga koji te je stvorio, ti si Djevica i Majka, i ništa se s tobom ne može usporediti. Poslije Boga ti si ono najveće!
Ti si snažna žena; ti si sama dala više slave Bogu nego svi nebeski stanovnici zajedno …
U tebi nije bilo mrlje, prokletstvo na one koji niječu da si Djevica i Majka; ti si začeta bez grijeha, ti si bezgrešna … !
Hvalim te, o MARIJO, ali sve moje hvale uzlaze k Bogu, stvoritelju svega dobroga. Nakon Svetog Srca Isusovog nema srca koje bi moglo biti uspoređeno s tvojim. O ljubeće srce! O nježno srce! Ti nećeš napustiti čak i najnezahvalnijeg i najgrešnijeg od smrtnika. Tvoje srce je preplavljeno dobrotom i ljubaznošću, čak i prema nesretnicima koji zavrjeđuju kaznu: ipak ti za njih postižeš milost i sućut – najgori se grešnici obraćaju po tebi!
Oh, kad bi svi stanovnici zemlje poznavali tebe! Kada bi razumjeli tvoju nježnost, tvoju moć, tvoju dobrotu, nitko od njih ne bi bio izgubljen za vječnost! Oni koji ti se obrate u vjeri i nadi, i mole se tebi kontinuirano, kakvo god njihovo stanje bilo, ti ćeš ih spasiti, ti ćeš ih blagoslivljati vječno … ”
Tako je govorio Isakaron, demon bluda, kroz usta opsjednutog Antoinea Gaya. Slavio je Djevicu i najavljivao novu dogmu. Sad postaje jasnije zašto je MARIJA, pet godina kasnije, na upit Bernardice da joj otkrije svoje ime, rekla: “Ja sam Bezgrešno Začeće!”
Sve navedeno zabilježio je M. Houzelot, pariški graver: on zatraži da Isakaron govori polako, tako da bi sve mogao zapisati, i demon ga posluša. Kazao je da je primoran poniziti se pred Marijinim nogama.
Svjedočanstva & Vjera 