Malena djevojčica ležala je u parku na vlažnoj travi i gledala u nebo. Mnogi su prolazili pored nje i čudno je gledali, ali samo je jedna starija gospođa došla do nje i pitala; Mila,što radiš na mokroj travi?
“Pričam s mamom,a vi me ometate” – drsko odgovori curica.
“Kako misliš? Pričaš s mamom?!
“Moja mama je sad anđeo i preselila se na nebo i ja sad pričam s njom, ustvari, svađamo se malo!
“Jojj, ne znam, zlato što bi ti rekla?”
“Ništa, kao ni svi drugi! Moja mama je otišla, preseila se gore, tako je bar tata rekao, ljuta sam na nju jer me je napustila, jer se nije sa mnom ni oprostila!
Upravo je sad pitam, zašto mi nije nešto rekla, zašto me nije zagrlila ili mi poslala neku poruku, neki znak, da znam da je sa mnom, zašto je nekome drugom, anđeo, a ne meni?
“Drago dijete, tvoja mama nikad te nije napustila, samo malo bolje pogledaj i vidjet ćeš u svakom bijelom oblaku njen osmijeh, u svakom tragu sunca, njen zagrljaj, ona uvijek i bila i ostala tvoja, tvoj anđeo! Možda je promjenila mjesto, ali je još uvijek tvoja mama!
Skoči do sadržaja
Svjedočanstva & Vjera 