PISMO BOGU

PISMO BOGU

Tebi se obraćam. Čujem da si otišao od nas. Napustio Zemlju i ljude.
Ne osuđujem Te. Sve više Te i razumijem.
Ovom Zemljom zavladalo je veliko Zlo.
Dvoličnost, licemjerje, laž, pohlepa, želja za poniženjima, izgubljena dostojanstva.
Brat ubija brata zbog komadića zemlje. Vojnici ubijaju žene i malu djecu. Muškarci siluju žene, ali i djevojčice. Sklapaju između sebe brakove, paradiraju na gay-paradama. Jedni umiru od gladi i bolesti, drugi se kloniraju, pune silikonima svoja tijela, samo da ne sliče više sebi samima.
Nestalo je Nježnosti. Sve manje je Ljubavi.
Bespomoćno Te i dalje tražimo. Lica izgubljenih osmjeha.
Pa i oni kojima si dao priliku da govore u Tvoje ime. I oni su izopačeni na isti način. Kada bi ih samo mogao čuti!
Zvuče isprazno i neuvjerljivo. Pohlepni su, koristoljubivi, sakati. Nas uče o dobru i vrlinama. A iz Tvojih hramova odlaze u skupima automobilima svojim udatim ljubavnicama. Dajući ljudima pokore u ispovjedaonicama.
Glumeći Svece. Sve u Tvoje ime!
Kada bi samo mogao vidjeti ljude koji nedjeljom dolaze Tebi da Ti se poklone!
Bio bi silno nesretan i uvrijeđen!
Ne dolaze oni zbog Tebe!
Vole samo Sebe!
Ne, ne vole oni sebe, oni su sebe izgubili odavno, prodali su čovjeka za zlato!
Bože!
Sada tek mogu razumjeti da si poželio od nas otići. Nismo zaslužili Tvoju milost.
Ali, nismo zavrijedili niti ovakav Kaos.
Ove su priče pisane Tebi. One su ova Stvarnost. Istinita.
Događa se sve ono o čemu nisi niti sanjao.
Preispitaj nas, ali i sebe. Jer, Ti si nas stvorio. Zapitaj se zašto više ne vjerujemo.
Bože!
Zarobio si me u vlastitom srcu.
Tražila sam Istinu. A onda shvatila da je oko mene samo Laž.
Prepuna sam suza koje ne znam isplakati. Prepuna gnjeva koji ne znam razljutiti. Prepuna osjećaja koje poželim od svijeta sakriti. Sude nam oni bez vlastite duše.
Postajem sve usamljenija.
Ovaj svijet ima kameno srce.
Da li mi je sada lakše kada sam to shvatila?
Ne postoje zakonitosti, pravila, poštede. Svi smo dio iste cigle.
Svijet se sunovratio naglavačke.
Nestalo je čuđenja.
Nestalo je divljenja. Nestale su čarolije koje su davale smisao stvarnosti.
Nestale su boje iz naših snova. Nestao je stvaran razlog prvog dječjeg plača. Početak. Smisao. Trajanje mliječnih staza. Uzbuđenja naših postanaka. Lutanja. Mimohodi naših umova. Zagrljaji i tišine u kojima smo se sretali i voljeli. Šaputanja na jastucima. Molitve u noćima.
Ne znamo više plakati.Osmjesi su nam iskrivljeni do groteksnosti.
Čudno smo mutirali od čovjeka – do kamena.
Da bi se tom uspjehu divili! Kako smo postali silno otporni i neranjivi.
Kako smo prerasli sve ljudsko, ne bi li od čovjeka postali sve osim njega.
Ostavivši tek jednu jedinu smislenost. Da smislimo uvijek opravdanje za svaku našu nečovječnost!
Molim Te, vrati se, opravdaj sebe, izbavi nas, postidi nas, vrati nam – IZGUBLJENI SAN!
Budi ovdje – Mi te trebamo!
Poželi – vratiti se – MI TE ČEKAMO!
O Bože – Spasi nas – Tvoji smo!