STAV TIJELA U MISNOM SLAVLJU

IMG_0969STAV TIJELA U MISNOM SLAVLJU

Moja draga braćo i sestre!
Kad god sam išao u inozemstvo, nedjeljom sam rano izjutra znao slaviti svetu misu, sam ili s drugim svećenicima. A onda sam preko dana još jedanput ili dvaput, kao običan vjernik, slavio sv. misu u drugim crkvama mjesta u kojem sam boravio. To ima svoju pred­nost; jer sa vaše vjerničke strane misa izgleda drugačije nego s oltara. Ja sam mogao tu, prvo, pobožno slaviti sv. misu – nisam morao paziti na neke obrede; a drugo, mogao sam vidjeti pogreške svećenika, pa naučiti da ih ja ne činim. Mogao sam vidjeti i kod naroda bolje nego s oltara, koje se lijepe, a koje nezgodne stvari čine.
Sjećam se dobro, jednog dana sam ušao u jednu bečku crkvu. Ušao sam u klupu i misa je započela. Desno od mene klečao je jedan gospodin i molio krunicu. Lijevo od mene sjedila je jedna gospođa. Ja sam pogledao po crkvi. Jedni stoje, drugi sjede, a drugi opet kleče. Vrlo ružna pojava. Sveta misa je žrtva koju svećenik s narodom prikazuje. Sam svećenik bez naroda uopće ne smije slaviti svetu misu. Mora barem jedan od naroda biti s njim. Narod kao da je u ovoj crkvi bio odijeljen od svećenika. Svećenik slavi misu, a u narodu je svatko molio nešto svoje privat­no. Za vrijeme svete mise mora narod misu moliti, ne krunicu, ne litanije, ne bilo kakve molitve, nego baš misu. – Među 325 propisa Rimskog misala ima jedan propis, točka 20., 21. i 22., u kojima piše kako se narod mora vla­dati kod svete mise. – Stoga sam ja danas nakanio s vama proći propise: kada ćemo u misi stajati, kada ćemo sjedi­ti, a kada klečati.

Da počnemo s klečanjem! – Kleči se u crkvi samo jedanput, i to za vrijeme pretvorbe. Vi znate što je pretvor­ba. Kada svećenik nad kruhom izgovara riječi: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo: uzmite i pijte, ovo je moja krv.” Onda se kruh pretvara u Kristovo tijelo, a vino u Kristovu krv. Samo onda treba klečati. Klečanje je stav poklonstva. Tu prvi put Bog silazi na oltar, a mi, njegova stvorenja, kažemo: “Gospodine Bože, priznajem te, ti si moj Bog, moj Spasitelj, moj sudac, moj gospodar. Ja ti se klanjam, priznajem te svojim Bogom.” To je stav klečanja u svetoj misi.
Dakako, braćo i sestre, može se dogoditi da je crkva tako krcata, da ne možeš kleknuti. I kad bi pokušao, udario bi nogom čovjeka iza sebe. U tom slučaju se ne kleči. Onda ostanite stajati. Može se dogoditi i to, da je misa izvan crkve, na dvorištu, kao što se događa kod velikih zborova, ili na groblju, ili kod blagoslova polja. Onda ti stojiš i baš pred tobom nekakva lokva ili nekakvo blato. Dakako Crkva ne traži da ti oštetiš svoje lijepo nedjeljno odijelo, pa da klekneš u ono blato. Onda nemoj kleknuti, ako se ne možeš izmaknuti, pa kleknuti na neko ljepše mjesto. Inače, kod podizanja, pretvorbe, ćemo klečati. To naši vjernici, Bogu hvala, i rade.

Sada ćemo govoriti o sjedenju. Što znači sjedenje u crkvi? Sjede đaci kad slušaju nastavnika kad im predaje, sjede u kinu i kazalištu kad promatraju i razmišljaju o onom komadu što ga gledaju, sjede u kućama kod zajedničkog ručka kad se jede. To su ta tri stava koja znače sje­denje. Sjedenje znači dakle: slušanje – kao đaci; znači razmišljanje i zajednički objed. I zato se u misi tri puta sjedi. Prvo se sjedi kad se sluša Sveto pismo. To Bog nama govori, a mi sjedeći treba da slušamo. To Crkva želi. Nije red da se stoji kad se čita Sveto pismo. Tako isto i kod onog pripjevnog psalma i kod drugog čitanja nedjeljom. I kod propovijedi se sjedi. Jedino kod evanđelja se stoji iz pošto­vanja. Krist nam u evanđelju govori i mi stojeći slušamo.
Drugo se sjedi poslije propovijedi ili poslije molitve vjernih, kada svećenik sprema svetu žrtvu. Ministrant donosi kalež, suđe, hostije, vino, vodu. Knjiga se stavlja na oltar, vi sjedite, promatrate i razmišljate o svetoj misi. Sve do: “Molite braćo i sestre”. Kad svrši “Molite braćo i ses­tre”, onda svi ustajete.
Treće sjedenje je poslije pričesti. Neki to ne mogu shvatiti, i ja, naravski, ne mislim natjerati da netko sjedi, ako hoće da kleči. Ali, nije red. Primiš svetu pričest klečeći ili stojeći, kako hoćeš, na jezik ili na ruku, a onda se vratiš na svoje mjesto i sada si gost u Božjoj kući. Zadnja večera se događa. Ti sa apostolima i Kristom sjediš za gozbom Gospodnjom i zahvaljuješ Bogu na onome daru što si ga primio, sjedeći, jer to je stav onih koji jedu kod zajed­ničkog stola.

Sve ostalo vrijeme se stoji. Stav stajanja kod svete mise je svećenički stav. Braćo i sestre, ja sam vama već tumačio i moram ponovo reći: u krštenju i u krizmi svi ste vi posvećeni za pučko svećenstvo. Svaki od vas je dobio vlast i moć da zajedno sa zaređenim svećenikom prikazuje Bogu molitve i žrtve. I odvajkada, otkako svijet stoji, svećenik je za oltarom uvijek stajao kad je molio ili kad je žrtvovao. I zato vi stojite kad molite i kad žrtvujete. To je vaš stav.
Dakako, što se tiče sjedenja, ima slučajeva (nedjeljom ili velikim blagdanima) kad ne možemo nabaviti dosta stolica za sve koji dođu. I onda, ako nemaš gdje sjesti, onda se stoji. Ne možemo drugačije. Ali, molio bih, kad je radni dan, kad ima mjesta u klupama, onda nemojte stajati tamo otraga, nego nađite sebi mjesto, stolicu ili klupu i sjedite da možete izvršiti propis, pa sjedite kad se čita Božja riječ, pripravlja sveta žrtva i kad se poslije pričesti zahvaljuješ na pričesti.
Od godine 1945. do 1955. mnogo je naših svećenika bilo po zatvorima, u kazneno popravnim domovima. I događalo se čak i u kazneno-popravnim domovima da se misa čitala, slavila. Dakako, tu se nije smjela čitati-slaviti sveta misa kao u crkvi, jer, vidio bi onaj sobni starješina, javio bi poglavarima i nastala bi nova poteškoća, nove kazne. Zato je – pričali su mi svećenici koji su dugo godi­na bili po zatvorima – sveta misa u tim kazneno-popravnim domovima bila ovakva: Tu su katolički svećenici, tu su pravoslavni svećenici, tu su muslimanski vjerski službeni­ci, svi su bili zajedno. Nisu ih smjeli miješati sa drugim kažnjenicima. Katolički svećenici znadu kad će biti misa. Na jednom krevetu što nije zapravo pravi krevet, zvala se to “palača” – drvena neka naprava sa slamaricom, leži svećenik. Pred sobom drži knjigu, kao da čita, a on slavi svetu misu. Drugi svećenici katolički, jedan čita nešto, drugi nešto piše, tobože piše, i onaj treći čita. I tako svi ostali, po redu, a svi prate onoga koji leži na palači i slavi svetu misu. Vi ćete pitati: odakle vino? Kupovali su grožđe, pa su grožđe cijedili u čašu i tu su pustili da provre, da fermentira, onda je bilo vino. A hostije? – Hostije su dobivali u paketu, krišom tako da kontrola nije znala. I onda kad bude podizanje, pretvorba, onaj svećenik što slavi misu zagrebe noktom po onoj dasci. Čuje se tiho. Svi svećenici znaju sad je pretvorba. Nitko ne kleči. Ne smije se kleknuti, upalo bi u oči. A jedan se žrtvuje pa sa sobn­im starješinom igra šah, samo da sobni starješina bude koncentriran na šah, a ne da gleda što tamo drugi rade. I kad bude pričest, opet zagrebe noktom. Onda jedan po jedan svećenik tobože, ravnodušno, dođe, sagne se i uzme onu hostiju, pričesti se. Onda se svaki vrati na svoje mjesto.
Tu se nisu mogli obdržavati nikakvi liturgijski propisi. Nije bilo ni liturgijskog odijela, nego samo ono robijaško. Ali, to su izuzetni slučajevi. A kad god se može, vršimo liturgijske propise Crkve. Amen.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: