4. prosinca 2015. – Svjedočanstva & Vjera

Da imam još jedan život…

Da imam još jedan život…
usudila bih se učiniti mnogo više pogrešaka.
Opustila bih se. Dala bih si oduška.
Na novom putovanju bila bih manje ozbiljna.
Ne bih stvari shvaćala tako ozbiljno.
Više bih riskirala.
Više bih putovala.
Prešla bih više planina i preplivala više rijeka.
Jela bih više sladoleda, a manje mahuna.
Imala bih više stvarnih nevolja, a manje onih izmišljenih.
Znate, ja živim pametno i zdravo – sat za satom, dan za danom.
Proživjela sam lijepih trenutaka i kad bih mogla sve iz početka,
priuštila bih si još više tih lijepih trenutaka.
Zapravo ništa drugo ne
bi mi trebalo. Samo ti trenuci.
Živjela bih u trenutku i ne bih, kao svih ovih godina,
sa strepnjom išla u susret svakom novom danu.Ja sam jedna od onih koji nikamo ne idu bez toplomjera, termofora,
kišnog ogrtača i padobrana.
Kad bih imala još jedan život, ne bih se na
putovanjima opterećivala tolikom prtljagom.
Kad bih još jedanput živjela,
počela bih hodati bosa ranije u proljeće
i u jesen bih kasnije ponovno obula cipele.
Češće bih išla na plesove.
Češće bih se vozila na vrtuljku.
Češće bih išla brati cvijeće.”

N. S.
(85 godina)

Nastavi čitati “Da imam još jedan život…”

Petak – Poučne priče -1. DOŠ – Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio

Cvijeće Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,
”O, oprostite mi, molim vas!” bio je moj odgovor.

On je rekao, ”Molim vas, oprostite vi meni;
nisam vas vidio.”

Bili smo tako učtivi, taj stranac i ja.
Otišli smo svojim putem i pozdravili se.

Ali kod kuće se pričala drugačija priča,
kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.

Kasnije toga dana, dok sam kuhala večernji objed, Nastavi čitati “Petak – Poučne priče -1. DOŠ – Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio”

Došašće

Advent Došašće: Stani
Došašće je vrijeme tišine. Ali mnogi ga ljudi doživljavaju grozničavim i bučnim. Jure po trgovinama da bi obavili svoju božićnu kupovinu. Pa ipak je potrebna tišina da bi Bog mogao doći k nama. Bez tišine mi nećemo opaziti Božji dolazak, prečut ćemo Njegovo kucanje na vratima svoga srca. Tišina bi mogla značiti: stati, zaustaviti se, ne biti u pokretu. Potrebno je dakle zaustaviti se da bi se smirilo. Moram prestati juriti uokolo. Moram se zaustaviti. Ako zastanem, zaustavim se, ja ću se susresti najprije sa samim sobom. Tada svoj nemir više neću moći premještati van. Zapazit ću ga u sebi. A do tišine dolazi samo onaj tko odoli svomu nemiru. Miran, tih znači i utišan, umiren, zapravo utažen. Majka taži žeđ svoga djeteta, smiruje dijete koje viče jer je gladno. Tako ja moram smiriti svoju dušu koja iznutra glasno viče. Kad više ne trčim uokolo vani, javit će se glad moga srca.
Moje će srce vikati, jer nije zadovoljeno, jer njegova glad i žeđ nisu utaženi. Ono tada treba hranu. I ja se moram majčinski prikloniti svomu srcu da bi me ostavilo na miru. No, mnogi se plaše upustiti se u bučno srce. Radije se od njega odvraćaju hitajući od jednoga mjesta do drugoga. Ali njihovo srce viče i dalje. Ono se ne da odbaciti. Ono treba naklonost. Ono hoće biti umireno.
“Samo je u Bogu mir, dušo moja” stoji u psalmu 62,2. Ovaj psalam pjevamo uvijek za vrijeme povečerja srijedom. Svaki put me dirne. Ja sam ne mogu smiriti svoje srce. Kad se priklonim nutarnjem kriku svoga srca, osjetim da gladuje za nečim sasvim drugim od onoga što mu ja mogu dati. Ono čezne za Bogom. Stvarno se smiruje jedino u Bogu. Priušti si u vrijeme došašća to vrijeme tišine i u njemu se zagledaj u Boga. I kad se u tišini najprije podigne nutarnja buka, jednostavno ju izdrži. Ostani stajati.
Stavi svoje srce koje viče pred Boga, da ga On smiri. Tišina će tada za tebe postati blagodat, ti ćeš svoju dušu tada kupati u šutnji. Ustrajat ćeš kod sebe. Moći ćeš uživati u tome da si jednostavno kode sebe i pred Bogom. U tišini nitko od tebe ne želi ništa. Ti možeš jednostavno biti ti.
Tišinu treba ne samo vrijeme došašća, nego i božićno vrijeme. Bog će u moje srce sići jedino onda kad se ono smiri. Rođenje Boga događa se u onome najintimnijem prostoru šutnje. Svojom šutnjom ja ne mogu prisiliti Boga da dođe k meni. Ali šutnja je pretpostavka da ću Boga u sebi zapaziti. U šutnji ja sam silazim u svoju vlastitu dubinu. A put u ovu dubinu vodi kroz noć moje tame, kroz noć moga straha i moje samoće. Tu napuštam svoje kraljevsko prijestolje, na kojemu stolujem siguran i s kojega upravljam i određujem život. Tu se priklanjam do dna svojoj duši. Jer Bog se samo tu može u meni roditi. Bog hoće u meni postati čovjekom samo u dubini moga srca, u dubini do koje više ne prodire buka površine.