BOŽIĆNA OSMINA | PETAK
SV. MARIJA BOGORODICA | Svetkovina
Zrnca vjere
Kako živjeti evanđelje
Tijekom cjelokupne povijesti i one opće crkvene i naše osobne podučavani smo da su sveci ljudi općenito rečeno oni koju su dobri. A u kategoriju „dobrih ljudi“ su ulazile dvije skupine: doista dobri ljudi i dobričine. Dobričine su oni primjerci ljudske vrste koji cijeli život ne čine ništa loše.
Po naravi dobri i dobrodušni, nikome se ne zamjeraju i nema im se što prigovoriti. A na kraju kad se sve zbroji i oduzme i pogleda u pravom svjetlu, uvidi se da je malo ostalo od tog takvog življenja. S druge strane dobri ljudi su ljudi koji čine dobro. Koji su radi dobra spremni ući u sukobe i imati neprijatelje i do zadnjeg daha ustrajati u dobru. Da bi se na kraju kad se sve zbroji i oduzme u pravom svjetlu vidjelo da je svetac živio među nama. Prečesto kad za nekoga kažemo da je dobar zapravo izričemo svjedočanstvo da je dobričina. A dobričine ne mijenjaju svijet na bolje. Dobričine ne stvaraju civilizaciju ljubavi. Bog nas nije pozvao da budemo dobričine. Isus nije bio dobričina. Isus se nije ponašao kao dobričina kad je iz hrama istjerao trgovce premda je među njima bilo koji su na takav način prehranjivali svoje obitelji.
Dobričine bi se pokolebali i zaplakali pri pomisli na gladnu i zaplakanu trgovačku djecu. Isus nije bio dobričina kad je odbio susret s Majkom i braćom. Dobričina bi imao na pameti bon-ton i pazio bi malo što će ljudi reći. Isus nije bio dobričina kada je otjerao Petra uz uvrede i ružne riječi. Dobričina ne bi prostačio i pazio bi na svoj autoritet i autoritet svog nasljednika. Svetost u kršćanstvu nije moralna kategorija. Svetost je dogmatska kategorija. Svetost nije odgovor na pitanje: Kako živiš? Svetost je odgovor na pitanje: Zašto živiš, kojim se duhom nadahnjuješ, za koga se opredjeljuješ? Predugo i prečesto se govori o moralu koji je sporedna stvar u kršćanstvu. Poziv u evanđelju: obrati se, govori o promjeni stava, a ne o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju. Farizeji su se prihvatljivo ponašali. Bili su moralni ljudi ali ih Isus svejedno žigoše kao licemjere koji ustima slave Boga ali im je srce daleko od njega. Jedini čovjek za kojega je u objavi posvjedočeno da je u stanju raja nije se moralno ponašao u životu, ali se je opredijelio za Krista. I to ne za veličanstvenog Krista čudotvorca, nego u ostavljenom, popljuvanom, dehumaniziranom, obespravljenom, golom i raspetom Galilejcu prepoznao Mesiju. Dekalog, koji mi začuđujući još uvijek zovemo Božjim zapovijedima jasno razlikuje stvari: Cjelokupni Dekalog proistječe iz uvodnih riječi: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj“ – čovjek koji prihvati Boga, koji se opredijeli za Boga zna što mu je činiti. Jedino će se Bogu klanjati, njemu zahvaljivati, životom ga proslavljati, poštivat će svoj i tuđi život od začeća do prirodne smrti, čuvat će svoju i tuđu imovinu, zalagat će se za pravednost i solidarnost, borit će se za istinu, živjet će kvalitetno spolnost i sudjelovat će u svemu što uprisutnjuje civilizaciju ljubavi i čuva čovjekovo dostojanstvo. A Duh Sveti koji je svakom darovan vodit će svakog pojedinog čovjeka da u svom konkretnom životu otkrije“
Čak ni Ivan Krstitelj, za koga Krist reče da je u kraljevstvu nebeskom najveći „između rođenih od žene“ (Lk 7, 28), nije pokazivao finoću. Uopće mu nije bilo važno hoće li se svojom propovijedi nekome svidjeti ili se zamjeriti. Na grub način naviještao je sirovu istinu pa i nije čudo što su gosti u otmjenom salonu kralja Heroda prigodom njegova rođendana bili ponuđeni odsječenom Ivanovom glavom na pladnju!
Svjedočanstva & Vjera 