Kad kažem “Ja sam kršćanin”

Kad kažem “Ja sam kršćanin”
Ja ne vičem “Ja sam spašen!”
Ja samo šapućem “Ja se izgubim
zato biram ovaj put”

Kad kažem “Ja sam kršćanin”

Svjedočanstvo – Proplakao Gospin kip u Pitomači

Razglednica Pitomače 1968. i požara koji je zahvatio crkvu svetoga Vida

Proplakao Gospin kip u Pitomači

Jedno pismeno svjedočanstvo koje vrijedi pročitati

Godina je 1968., mjesec studeni. Župnu crkvu svetoga Vida u Pitomači zahvatio je požar uzrokovan od električne instalacije. Kipove svetaca iznosilo se iz crkve u dvorište jednoga sumještana.

 

Moja pokojna prabaka Mara otišla je u dvorište i brisala je prašinu s kipa Blažene Djevice Marije. Iz očiju kipa Presvete Djevice klizile su suze. Pročitajte više…

1968. godine suze su klizile iz očiju kipa Blažene Djevice Marije u Pitomači

Nakon zajedničke molitve, sestra pristala na liječenje

Hvala Isusu vec danas je pristala na lijecenje !!! Hvala vam od srca! Bog vas blagoslovio , Bog je cuo vase molitve! Jos jutros je tvrdila da ce se radije ubiti nego ici na lijecenje ,a prije sat vremena je pristala! Isuse slava Ti!!

 

 

Miris kiše

Miris kiše

To popodne 10.ožujka 1991, komplikacije su prisilile Dianu, samo 24-tjedna trudnu, da se podvrgne hitnom Cezarskom rezu kako bi porodila curicu Danu Lu Blessing, koju je par nestrpljivo očekivao.

“Mislimo da ona neće preživjeti “, rekao je doktor, nježnije koliko je god mogao.
“Postoji samo 10 % šanse da će preživjeti noć, a čak i tada, ako preživi noć, njena budućnost će biti okrutna. ”
Otupjeli od nevjerice, David i Diana slušali su dok je doktor objašnjavao poražavajuće probleme s kojima će se Dana vjerovatno morati suočiti ako preživi.
“Ona neće nikad hodati, ona neće govoriti, vjerovatno će biti slijepa, i vrlo je vjerojatno da će biti sklona drugim katastofalnim problemima od cerebralne paralize do potpune metalne retardacije “ … i tako dalje i dalje…
“Ne! Ne!” bilo je sve što je Diana mogla reći.
Ali čim su prošli prvi dani, nova agonija ušla je u život Davida i Diane…
…zbog toga što je Danin nerazvijeni živčani sustav bio jako ranjiv, najlaganiji poljubac ili dodir, samo bi pojačao njezinu bol, tako da oni nisu mogli niti priviti svoju malu krhku curicu na njihove grudi kako bi joj pružili snagu svoje ljubavi…

Sve što su mogli, dok se Dana borila sama ispod ultraljubičastog svjetla u isprepletenim cijevima i žicama, je moliti se da Gospodin ostane blizu njihove male curice.
Ali kako su tjedni prolazili, ona je polako dobivala po gram na težini i gram na snazi.
I nakon dva mjeseca, iako su doktori nastavili nježno ali konstantno upozoravati da su njezine šanse preživljavanja, a kamoli življelja bilo kakvog normalnog života jednake nuli, Dana je otišla doma iz bolnice kako je njena majka to i predvidjela..

Pet godina poslije, Dana je bila majušna ali žilava mala curica sa sjajnim sivim očima i neutaživom voljom za životom. Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih niti fizičkih nedostataka. Jednostavno, ona je bila sve što djevojčica može biti i više od toga…

Jednog sjajnog popodneva u ljeto 1996, pokraj njene kuće u Irvingu, Texasu, Dana je sjedila u majčinom krilu na nenatkrivenim tribinama lokalnog parka gdje je ekipa njenog brata Dustina imala trening. Kao i uvijek, Dana je brbljala non-stop sa svojom majkom i nekoliko odraslih koji su sjedili pokraj njih kad je odjednom utihnula. Grleći svoje ruke preko grudi, mala Dana je upitala mamu: “Osjećaš li taj miris?”
Mirišući zrak i otkrivajući blizinu grmljavine, Diana je odgovorila, “Da, miriše na kišu.”
Dana je zatvorila svoje oči i ponovo upitala, ” Osjećaš li taj miris?”
Još jednom, majka joj je odgovorila, “Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu.”
Još uvijek uhvaćena u trenutku, Dana je zatresla glavom, potapšala svoja uska ramena s malenim rukama i glasno izjavila,
“Ne, to miriše poput Njega.
To miriše poput Boga kad nasloniš glavu na Njegove grudi.”
Suze su napunile Dianine oči dok je Dana sretno skočila i otišla se igrati s drugom djecom. Riječi njene kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi njene obitelji znali cijelo vrijeme, makar u njihovim srcima. Tijekom tih dugih dana i noći prvih dva mjeseca njezinog života, kad su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Dianu na Njegovim grudima i Njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća.

NEMOJ ME VIŠE NIKADA POVRIJEDTI

NEMOJ ME VIŠE NIKADA POVRIJEDTI

Čovjek je poput balona sapunice…
Predivan…
Svaki na svoj način…
No ljepota je krhka, lomljiva…
Samo jedan dodir i ona nestaje…

Povrijeđenost…
Toliko česta pojava…
Uzrokovana riječima, djelima ili samo gestom…
Ponekad tako prolazna, a ponekad ti se čini da traje cijelu vječnost…

Misli o Bogu – BOŽE , JESI LI OVDJE?

BOŽE , JESI LI OVDJE?

Ja sam ovdje DOLJE!
Ti si tamo GORE!
Jesi li siguran da možeš čuti
moju bijednu mucavu molitvu?
Jer sam tako nesigurna,
kako zapravo moliti,
kako ti reći istinu, Bože,

Tamo gdje je majka

Tamo gdje je majka

Čovjekov dom je tamo gdje mu je majka. Jednom sam pronašla dijete i donijela ga u našu kuću za djecu. Okupala sam ga, odjenula u čisto i dala mu sve što treba, ali dijete je sutradan pobjeglo. Netko ga je pronašao, no opet je pobjeglo.