3. VAZMENA NEDJELJA – Nedjeljne propovijedi – 3. VAZ (C) – Doručak i provjera identiteta

Iv 21,1-19Doručak i provjera identiteta

Iv 21,1-19

U zadnjem poglavlju svoga evanđelja Ivan Evanđelist piše kako se Isus ukazao učenicima na Tiberijadskome jezeru kada su, na Petrov nagovor, bezuspješno čitavu noć lovili ribu. Bio je to treći put, navodi Ivan, da se Isusu poslije uskrsnuća ukazuje učenicima. Isto ovo poglavlje i današnje evanđelje, u svom drugom dijelu, govori o tri Isusova upita Petru o tome kolika je Petrova ljubav prema Isusu. Tri puta – broj punine. U Semita, a ima i u drugim kulturama, tri puta se vrši provjera sigurnosti svjedoka.

Nakon noćnoga lova, skupina se učenika pred jutro vraćala praznih mreža prema obali. Vjerojatno šutljivi, otupjeli od noćnog bdijenja, iznenadili su se kad su sebi nasuprot vidjeli stranca. Da ih čeka. Kad su se primakli, stranac je započeo razgovor. Isus počinje pitanjem imaju li ribe, a oni su bili deprimirani. Isus im predlaže da bace mreže ondje gdje nisu lovili, nigdje drugo nego ondje gdje su se upravo zatekli. Mnoštvo ulova potiče učenika kojega je Isus posebno ljubio, nastavlja Evanđelist, da prepozna Isusa i da drugovima na lađi kaže da je čovjek na obali nitko drugi nego njihov Gospodin. Ljubav je najbolji kriterij spoznanja. Na to Petar iskače iz lađice i vjerojatno pliva ili hoda, dok ostali polako kreću natovarenom lađicom prema kopnu. A onamo ih je već čekala žeravica, na njoj riba i kruh, i, naravno, Isus.

Doručkovali su. Isus i poslije uskrsnuća nastavlja biti uza svoje učenike. I dalje ih upućuje gdje da bace svoje mreže. On nastavlja i dalje blagovati s njima. On im dijeli hranu i jede s njima. Nije uskrsli Gospodin nevidljivi duh, anđeo, niti neki privid ili fantazma nego uočljiva zbilja, stvarnost koju zemaljski ljudi ipak prepoznaju i s kojim se prirodno druže. Iako je u novim odnosima sa zemljom, učenici ga prepoznaju po tijelu. On je drukčiji ali prepoznatljiv u svojoj “stranosti”. Uskrsnuće tijela jest posvemašnja novost, ali koja ne briše niti dokida identitet. Zato u Vjerovanju i govorimo o uskrsnuću tijela, o novosti koja ima svoje zemaljske osnove i o osobnosti koja ne biva uništena. Odatle i zahtjev naše vjere da svoje tijelo i tijelo bližnjega prihvaćamo s poštovanjem i dostojanstvom. I Bog se sam udostojao utjeloviti. Nije dakle smatrao tijelo nevrijednim i nečim za preziranje. Uskršavamo ne samo dušom i duhom, nego cjelinom svoga bića, cjelinom identiteta.

Poslije doručka, Isus opet uzima riječ i postavlja svome učeniku Petru tri gotovo istovjetna pitanja: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?

Zašto ovo pitanje? Zašto tri puta? Zar to nije malo previše? Da i nama netko postavlja takva pitanja zar ne bismo kazali da je naporan i dosadan? I što će Isusu pitanje ljubi li ga netko? Zašto je nesiguran da samostalno živi? Naučili smo da su pitanja ljubavi izraz slabosti, ili za djecu, ili za zaljubljene, jer dok unutarnje možda i tražimo da budemo ljubljeni, takva pitanja rijetko postavljamo, a osobito ne gdje ima više ljudi, u javnosti. I konačno, što treba Isusu da samo Petra pita ljubi li ga i to tako da od njega zahtijeva da ga ljubi više nego drugi njegovi prisutni učenici? Kao da Isusu želi unijeti takmičenje, konkurenciju i određeni razdor među svoje učenike?

Moguće je da je Isus imenujući Petra ponovno njegovim obiteljskim imenom, Šimun, a ne imenom njegova poslanja, htio vratiti Petra na ozbiljnost njegova položaja među učenicima i braćom, na njegovo poslanje. Petar, kakvoga i znamo iz svih evanđelja, jest Isusov glavni učenik, glasnogovornik, nasljedovatelj, ali i zatajivač i malovjernik. On je onaj koji se vjerojatno među Isusovim učenicima smatrao najboljim, onim koji Isusa najviše ljubi i koji je u tome smislu najodgovorniji, kojega se pita i ima zadaću da bude pastir, predstojnik nove Isusove zajednice i bez zemaljskoga Isusa. On je onaj koji se junačio da će poći za Isusom kamo god Isus bude išao. On je onaj koji ga je tri puta zatajio. Čini se da su ova tri pitanja korekcija Petrova trostrukoga zatajivanja. Onome Petrovom plaču nakon što je pijetao treći puta zapjevao, odgovaraju riječi da se Petar na treći Isusov upit o ljubavi ražalostio, jer ga je podsjetilo na krajnji trenutak njegove malovjerničke zataje. Trostrukim upitom kao da Isus hoće povratiti poljuljani identitet svoga učenika Petra.

Isus Petra vraća njemu samome, vraća ga do Šimuna, na početak puta. Svraća mu pozornost na važnost njegovih osobnih odluka i riječi, njegovih obećanja i zakletvi. Kao da Isus hoće kazati: Šimune, sine Ivanov, budući da ti sam kažeš da me voliš više nego drugi, ja ću te i javno o tome ispitati, ne da te omalovažim, nego da te ohrabrim u ispravnost tvoga uvjerenja i u odgovornost vlastitih riječi. Ponavljanje istoga pitanja pojačavanje je Petrove odluke. Što Isus više pita, Petar sve više biva svjestan svoje nejakosti i nužnosti oslanjanja na Učitelja. Zato na treće Isusovo pitanje, ne odgovara: Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim!, nego: Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim! Naglasak je istodobno na Isusovom poznavanju ne samo Petra nego svega, kao i Petrovoj iskrenom priznanju uvijek male ljubavi prema Isusu.

Kad se to dogodilo, Isus mu, kako kaže evanđelist Ivan, ukazuje na put i konac njegova života.

Petrov život, koji je označen većom ljubavi za Isusa od svih drugih, neće biti više usmjeren i koncentriran na sebe, nego će upravo zbog te ljubavi biti razvlačen i potrošen za bližnje. Tu leži bit kršćanstva i bit Crkve, svake kršćanske zajednice i službi i službenika u njoj. Oni koji misle i vjeruju da su susreli i nenadmašno zavoljeli Isusa, ne mogu proći bez žrtve u svojoj vjeri. A nije li danas mnogo bitnoga izokrenuto u našem identitetu: bogatimo se bez rada, vodimo politike bez moralnosti, vjerujemo a da nas naša vjera ništa ne košta, vjera koja nam “paše”, koja je privjesak i igra; živimo kao “neprijatelji križa Kristova” (Pavao). Posvuda vjernici po svojim sviđanjima i hirovima, razmaženi i bez žrtve za druge. U Crkvi se skrivamo iza službi (pozicija), iza umišljena poznavanja Božje volje ili prisvajanja Isusa Krista time što znamo što to Isus od nas hoće. A hoće “uvijek” ono što se nama dopada, ono što je naša volja.

Na mnogim i ne samo petrovskim (poglavarskim) stolicama zasjeli su oni koji lažnom kršćanskom ljubavlju ustvari skrivaju svoju samovolju i tiraniju nad drugima. Oni propovijedaju i šire vjeru u sebe. Oni zavode mlade i unesrećene ljude. Ne čine od njih Isusove učenike, nego nakupinu jednoumnih i uniformiranih strašljivaca, zadržavaju ih na infantilnoj razini vjere tako da kopiraju jedni druge, da isto mole, isto mašu rukama i nikako da shvate da, iako su u Isusovoj zajednici, svatko mora imati svoj vlastiti put nasljedovanja Isusa, svoju ljubav prema njemu. I možda se nigdje neće naći manje ljubavi a više hladnoće, više namještene korektnosti a manje samilosti, više svojeglavosti a manje žrtvovanja za druge kao kod pojedinaca koji stalno “parolaše” i mašu ljubavlju prema Isusu, prema Crkvi, prema narodu. Zato bi mnoge od nas, od obitelji, manjih i većih crkvenih zajednica do vođa naroda, Isus trebao javno, pred svima, ispitati o ljubavi prema njemu. Provjeriti naš sebični i hvalisavi – malovjernički identitet. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Oglasi