Kao i svi glagoli tako i glagol ljubiti ima imperativ. Gramatički on je potpuno jasan. No, može li se ljubav stvarno zapovijediti? Je li doista moguće nekoga ljubiti na zapovijed?
S druge strane, može li se uopće učiniti neko djelo ljubavi, kao npr. nahraniti gladnoga, napojiti žednoga, pohoditi bolesnika itd., a da prema osobi kojoj to činimo ne osjećamo nikakvu ljubav? Je li i tada takvo djelo doista dobro djelo, ili se trebamo prekoravati što činimo dobro samo naizvan, bez unutarnjeg osjećaja ljubavi?
Takva pitanja nastaju kada ljubav zamišljamo kao simpatiju koju, često zbog potpuno nepoznata razloga, osjećamo prema određenim osobama, za koje smo spremni sve učiniti. No, sastoji li se ljubav u tome da činimo nešto lijepo i dobro samo zato jer nas na to potiču lijepi osjećaji? Ili je ljubav ipak puno više od toga?
Današnji evanđeoski odlomak dotiče se na svoj način upravo toga pitanja.
Isus svojim učenicima okupljenima oko stola posljednje večere, i to nakon što je iz blagovališta izišao učenik koji će ga izdati, govori o svojem proslavljenom jedinstvu s Bogom i daje im zapovijed da ljube jedni druge dodajući: kao što sam ja vas ljubio.
Tim riječima Isus poučava svoje učenike o kakvoj je ljubavi riječ. To je ljubav koju im je on pokazao svojim primjerom. Stoga, uvijek kada njegovi učenici u budućnosti budu propovijedali o ljubavi trebaju se prisjetiti kako ih je Isus ljubio i kako im je o ljubavi propovijedao.
Čineći tako pada nam napamet jedan oduži pasus iz evanđelja po Luki: „… velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje,dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ (Lk 6,27-35)
Slušajući tu pouku o ljubavi postaje nam sasvim jasno da se ljubav o kojoj Isus govori zapravo i može jedino zapovijediti. Ljubav prema neprijateljima i zlostavljačima nije naravna ljubav. Ona nije sama po sebi razumljiva. Naravno je i po sebi razumljivo da svoje neprijatelje mrzimo i preziremo. No, Isus traži upravo suprotno. Zapovijedajući im da ljube jedni druge kao što ih je on ljubio, on svojim učenicima zapravo zapovijeda da se u svom životu ne ravnaju prema svojim naravnim nagnućima, nego prema milosti evanđelja koja je došla u samom Isusu (usp. Iv 1,17). I tu je, zapravo, razlog zašto Isus kaže da je zapovijed koju im daje nova.
Učenicima je zapovijed ljubavi prema bližnjemu bila poznata i prije (Lev 19,18). Ali je ona sada nova, jer je u Isusu, koji se ovdje naziva Sinom Čovječjim, prvi put u potpunosti proživljena u jednom ljudskom životu. Isus je, kao i svaki čovjek doživljavao i lijepe i ružne trenutke. Do posljednjeg časa bio je okružen i prijateljima i neprijateljima. Na, koncu je podnio muku i smrt. No, njegova ljubav prema ljudima nije se nikada umanjila. Čak ni nakon smrti. I tada ono želi biti s ljudima. Kao što pšenično zrno umire da bi donijelo plod, tako je i Isusova smrt urodila uskrsnućem na novi neuništvi život.
Dok su s Isusom sjedili za stolom posljednje večere učenici još nisu sve razumjeli, ali događaj uskrsnuća baca novo svjetlo na svaku Isusovu riječ, pa tako i na njegovu zapovijed ljubavi. Koliko god u određenom prolaznom trenutku izgleda besmisleno ljubiti onako kako je ljubio Isus, jer ta ljubav neizbježno prolazi kroz patnju i smrt, toliko u uskrsnuću postaje vidljiv njezin konačni plod: punina života s Bogom.
Sveti Franjo Asiški piše u svojoj oporuci:
„Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I sam Gospodin dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.“
To svjedočanstvo dobar je primjer kako zapovijed ljubavi pokazuje plodove i u ovom prolaznom zemaljskom životu. Franjo, kojemu je bilo mrsko gledati gubavce, postupio je protiv naravne odbojnosti i počeo im iskazivati milosrđe. Još kaže da ga je među gubavce doveo Gospodin. Kako? Odgovor bi se mogao kriti u Franjinu čitanju evanđelja. Tko ide za Isusom putem evanđelja, gubavce ne može mimoići. Videći kako ih Isus ne mimoilazi, nego ih dotiče, Franjo je morao učiniti isto. I tako se dogodio preobražaj. Vršeći novu zapovijed Franjo je u odnosu prema gubavcima postao novi čovjek. Ono što mu je bilo gorko postalo mu je slatko.
Tako biva sa svakim Isusovim učenikom. Vršeći zapovijed ljubavi, to jest čineći djela ljubavi i onda kada nam je to teško, mi zapravo oremo tvrdokornu zemlju svojega srca. I tek kad je dobro pripremimo iz nje može niknuti posijano sjeme i donijeti svoj slatki plod.
Fra Domagoj Runje
Svjedočanstva & Vjera 