Poslušnost vjere

Poslušati vjerom znači slobodno se podložiti riječi koju smo slušali, jer za njezinu istinitost jamči Bog, koji je sam Istina. Kao uzor takve poslušnosti Sveto pismo nam stavlja pred oči Abrahama. Djevica Marija joj je najsavršenije ostvarenje.

ABRAHAM – “OTAC SVIH VJERUJUĆIH”

U svečanom pohvalnom slovu vjeri Otaca, Poslanica Hebrejima osobito naglašava vjeru Abrahamovu: “Vjerom, pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu; zaputi se, ne znajući kamo ide” (Heb 11,8). Vjerom se zadrža kao stranac i hodočasnik u Obećanoj zemlji. Vjerom Sara primi mogućnost da začne obećanoga sina. Vjerom je napokon Abraham prikazao za žrtvu svoga sina jedinca.

Citati i misli u slici – Danas sam učinio djelo milosrđa prema drugome

“Kako bi čudesno bilo kad bi svatko od nas na kraju dana mogao reći: Danas sam učinio djelo milosrđa prema drugome!” papa Franjo.

Treba li vjerovati svim čudima?

Kad bi koji papa, biskup, svećenik, redovnik, redovnica ili teolog, s provjerom i zadrškom pristupao različitim čudima ili ukazanjima ili pak drugim fenomenima unutar života Crkve, neki bi kršćani istog tog papu, biskupa i druge već nabrojene, okarakterizirali pitanjem: Kakav je to papa kada ne vjeruje u čudesa?

Naša vjera mora biti čista i jednostavna

Naša vjera mora biti čista i jednostavna

Predrago dijete,

…istine vjere katkada su ugodne ljudskomu du­hu, ne samo zato što ih je Bog očitovao svojom riječ­ju i obznanio nam ih po svojoj Crkvi, već i zato što ove istine odgovaraju našim željama i zato što su nam potpuno dostupne, lako ih razumijemo i odgovaraju našim nagnućima.
Uzmite, primjerice, činjenicu da poslije ovoga na­šeg smrtnog života postoji raj. Ovo je istina vjere koja godi mnogima od nas jer nam je ugodna i poželjna. Istinu da je Bog milosrdan najveći dio ljudi smatra nečim vrlo dobrim i lako im je tome povjerovati jer nas čak i filozofija uči tome; ona je ugodna i našim sklono­stima i našim željama.
To se, međutim, ne može reći za sve istine naše vjere; razmislite npr. o činjenici da postoji vječni pa­kao u kojemu zli ispaštaju kaznu za svoje opačine. To je također istina vjere, ali gorka, užasavajuća, zastra­šujuća istina, jedna od onih kojoj nismo spremni po­vjerovati, osim po sili Božje riječi.
I sada, najprije ću reći to da je čista i jednostavna vjera ona kojom vjerujemo istinama vjere, ne mare­ći pritom za zadovoljstvo, milinu ili utjehu koja nam od njih može doći, već isključivo prepuštanjem naše­ga duha autoritetu Božje riječi i onome što nam Crkva predlaže. Na taj način zastrašujućim istinama ne vje­rujemo ništa manje nego onima koje su nam drage i ugodne. Tada je naša vjera čista jer nije zaogrnuta ni­čim što nam je drago ili što nam donosi užitak; tada je ona jednostavna jer nije pomiješana ni s kakvim zado­voljstvom naših vlastitih čula.
Drugo, postoje istine vjere koje razumijemo po­moću naših predodžaba. Tako, na primjer, vjerujemo istini da se naš Gospodin rodio u betlehemskim jaslicama, da su ga njegovi roditelji odveli u Egipat, da je raspet na križu, da je uzašao na nebo. S druge strane, neke druge istine ne možemo nikako shvatiti uz po­moć naših predodžaba: na primjer istinu Presvetoga Trojstva, istinu o vječnomu životu, istinu o nazočnosti Gospodinova tijela u presvetomu euharistijskom sa­kramentu. Sve su ove istine, naime, istinite na način koji je neshvatljiv našim predodžbama jer ne može­mo shvatiti kako to može biti. Usprkos tomu, uz po­moć razuma, nepokolebljivo i jednostavno vjerujemo ovim istinama jer nam za njih jamči riječ Božja. Ova je vjera doista čista jer je lišena bilo kakva umišljaja; ona je nadasve jednostavna jer je slobodna od svega dru­gog osim od našega razumijevanja koje potpuno i jednostavno prihvaća ove istine za koje nam jamči isklju­čivo Božja riječ. Ovu su vjeru, ovako čistu i jednostav­nu, prakticirali i danas je prakticiraju sveci unatoč ja­lovosti, suhoći, sumnji i tami.
Živjeti u istini – a ne u laži – znači živjeti životom posvema usklađenim s čistom i jednostavnom vjerom u skladu s djelovanjem milosti, a ne naše naravi. To stoga što naše predodžbe, naša čula, naši osjećaji, naše sklonosti, naše utjehe i naše umovanje mogu biti zavedeni i mogu zabludjeli. Živjeti u skladu s njima znači živjeti u laži ili barem u neprekidnoj opasnosti da upadnemo u laž; živjeti, pak, u čistoj i jednostavnoj vjeri – znači živjeti u istini.
Zato se i kaže da zao duh “nije stajao čvrsto u istini” (Iv 8,44). Imajući vjeru u početku svoga stvaranja, otpao je od nje, jagmeći se, bez vjere, za svoju vlasti­tu izvrsnost i želeći učiniti sebe svojom vlastitom svrhom, ne u skladu s čistom i jednostavnom vjerom, već u skladu s naravnim uvjetima koji su ga doveli do pretjerane i neuredne ljubavi prema samome sebi. To je laž u kojoj žive svi oni koji ne prianjaju uz riječ Božju jednostavnom i čistom vjerom, već žele živjeti u skladu s ljudskom mudrošću koja nije ništa drugo nego mravinjak laži i ispraznih umovanja…

Franjo
Izvor:
Sveti Franjo Saleški
„Život u radosti“