U Bibliji smo već susretali kamenovanje to neljudsko mučenje, Isus spašava ženu preljubnicu (Iv 8). Sada se vraćamo na početak, ako se može reći, jer na samom početku crkve đakon Stjepan izgubi život. I to kako! Poput Stjepana i mi smo pozvani dati svoj život, ako je potrebno…
Tisuće kršćana danas se izvodi pred sudove zbog njihove vjere. Njihovi tužitelji ih optužuju za kršenje islamskog zakona, ili zato što dijele Bibliju, odnosno je zahtijevaju slobodu savjesti nepodnošljivu za vlast. Bacaju se u sudske strojeve koji melju i drobe, ali oni se ne boje. To najbolje znaju oni koji znaju da riskiraju puno tražeći krštenje: ostaju bez posla, obitelji im se zastrašuje, premlaćuju ih a često budu i zatvoreni, pa čak i pogubljeni. Istočni kršćani to znaju, ali i oni iz komunističkih zemalja, islamističkih …
Sedma vazmena nedjelja, poziva nas na svjedočanstvo vjere i autentičnost života kršćanina, u svakome trenutku vlastitoga života. Preko primjera Stjepana Prvomučenika, otvara nam se perspektiva oprosta, kao čišćenja vlastite duše od zamjerki i mržnje, prema svojim bližnjima. Oprost je uvjet za ulazak u istinski život. Preko oprosta, spremni smo za primanje Duha Svetoga. Ne toliko samih darova Duha Svetoga, koji su darovi nama na putu naše vjere, koliko počinjemo donositi plodove Duha Svetoga, kroz život istinskih vjernika. Naš život tada počinje biti, živo svjedočanstvo vjere. Postajemo sveti, jer živimo obećanje Gospodnje. To ne znači, kako više ne griješimo. To jednostavno znači kako smo oslonjeni na Gospodina. A da bismo to mogli biti moramo slušati vlastite Prezbitere – Starješine naše zajednice vjere. I tako prestajemo živjeti na dva, tri ili više kolosijeka. Uvijek i svuda živimo vlastitu vjeru. Kao civili, kao službene osobe, u javnim poslovima, u svojim tvrtkama, poduzećima i radnim organizacijama. Uvijek i svugdje mi smo i vjernici, koji žive i vlastitim životom svjedoče vlastitu vjeru.
Svjedočanstva & Vjera 