Deset zapovijedi toliko su bezuvjetne da se ne spominju sankcije, posebni slučajevi, iznimke ili posljedice, kao kod kazuističkih ili pravničkih zakona, koji se izriču u 3. licu. Izvorno su zapovijedi predane u jednostavnom obliku, kao jedna riječ (u izvorniku), koje su sačuvane u 6. 7. i 8. zapovijedi, ostale su bile naknadno proširene. Prva do treće zapovijedi obuhvaćaju ispravan odnos prema Bogu, četvrta do desete određuju pravila ponašanja prema članovima obitelji i društvenoj zajednici.
Deset zapovijedi bile su osnova moralnog života najprije za židovski narod, a zatim i za kršćanski narod.
U Deset zapovijedi Bog pokazuje svom narodu kako treba živjeti u vjernosti prema njemu i u ljubavi prema bližnjemu. Bog nam nije dao Deset zapovijedi kao teret , već nam je otkrio one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali i živjeli.
Čovjek dakle treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga zato što je ljubljen od Boga. A taj isti zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima. On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima. Glavna karakteristika ovoga »Kodeksa Saveza« jest ta da se Bog otkrio kao osloboditelj svoga naroda.»Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene.« (Izl 20,1)
Deset zapovijedi su, dakle, izražaj slobode Božjeg naroda i garancija oslobođenja od ropstva. Zato u početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon koji čovjeka pritišće kao neki teret, nego kao prevelik dar i događaj: narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on narod izabrani, različit od drugih naroda, tj. sveti narod.