Lk 7,11-17
Današnja liturgija pred nas stavlja jednostavne slike koje nam se čine toliko svakodnevne: neki sprovod, lijes, pogrebna povorka, žena – majka. I u ovoj ‘normalnoj’ sprovodnoj povorci nazire se tragedija koja predstavlja najveću moguću žalost. Crna rupa koja prodire u život jedne majke, jer je ostala bez onoga što joj je najvažnije u životu. Grlo se steže pred ovom situacijom jer teško da će išta biti kao prije…majka je ostala bez svoga sina. Najradije bi ona sama bila s njime u lijesu.
Koliko je samo takvih situacija i danas… gdje je možemo reći, smrt kod kuće. Zašto postoji takva nepravda, tolika bol koja mora pasti na slaba pleća? Evanđelje, na žalost, na ovo pitanje ne daje odgovora,već nam samo govori o Isusu koji dolazi do ožalošćene majke i osjeća žaljenje zajedno s njom. I to je prvi Isusov odgovor na ovu situaciju, postaje BLIŽNJI tužnoj majci. Tješi majku koja u svome srcu sigurno govori: „Zašto baš meni, Bože? Što sam učinila?“ I zatim čudo! Potaknut tolikom bolju i žalošću, Isus dolazi lijesu i govori: „Mladiću, kažem ti, ustani!“; i zatim ga dade njegovoj majci. Dječakova ruka u majčinoj ruci, povratak u majčin zagrljaj, u njezinu ljubav, u osjećaje koji oživljuju. A oni oko njih zbog toga SLAVE BOGA!
Uistinu, nema te žalosti koju Bog ne može preokrenuti u radost. On čuje naše vapaje, prepoznaje našu žalosti i približava se svakome da mu bude blizak, bližnji. Jer samo uz Božju blizinu možemo prepoznati znakove NADE u bolje sutra… Mi sami nažalost ne možemo činiti „čuda“ u kojima će se ljesovi preobraziti u jaslice, kao u Nainu, ali možemo učiniti čudo ako smo blizu onih koji trpe, i pokušati svaki jecaj izliječiti božanskim osjećajem blizine
Angelo Maly
Podjeli ovo:
Svjedočanstva & Vjera 