Subota – Biblijska misao dana – 31. NKG (C)

Lk 16, 9-15KOMU ILI ČEMU ZAPRAVO VJERUJEMO: BOGU ILI NOVCU?Lk 16,9-15
Na usporedbu o razboritosti nepoštena upravitelja – jučerašnje evanđelje – nadovezuje Isus govor o novcu i bogatstvu. Riječ je o ‘zlu Mamone’; Mamon bijaše feničko božanstvo bogatstva i novca. Ime mu znači posjedovanje, novac, a Isus ga naziva ‘nepravednim’, zlim jer je uz novac redovito povezano zlo, mešetarenje, prijevara, nesigurnost, neizvjesnost, korupcija, kvarnost. Vidimo to iz svakodnevnih izvješća, kako novac gura u ovisnost, a čovjek postaje krajnje neslobodan. Isusov učenik mora znati kako on nikada nije vlasnik, nego samo upravitelj. Njemu je Gospodin delegirao vlast, a od upravitelja se očekuje razboritost i vjernost u upravljanju povjerenim blagom. Primjer takva ponašanja jest onaj nepravedni upravitelj koji misli na svoje sutra te svu svoju inteligenciju i razbor iskorištava kako se osigurati za budućnost.
Novac danas ima gotovo ‘panteističko’ značenje. On je sveprisutan, svemoćan, on sve određuje u društvu. Novac je doslovce fetiš komu se čovjek klanja, koji pak ne može ništa i ni od čega spasiti niti pomoći. Nekoć se čovjek pouzdavao u Božju providnost, danas sve stavlja na kartu novca. Novac određuje odnose u društvu, novac ljude svrstava, kategorizira. Na što misli ovdje Isus pod ‘nepravednim blagom’, mamonom? Zacijelo ne nepravedno stečeno bogatstvo u usporedbi s pravedno stečenim. Za Isusa je svako posjedovanje nepravedno dobro. Isus ne misli na ono teško i mukom stečeno imanje za razliku od lako stečenoga za mešetarenja na burzovnim brokerskim poslovima. Isus ne potiče na revno stjecanje blaga, ne potiče na marni posao, ne naglašava čestitost u poslovanju. Ne govori on ni o društveno pravednoj raspodjeli dobara svima, od najviših do najmanjih.

Prema Isusovu poimanju sve je nepravedno, i onaj koji ima milijun, i onaj koji ima deset maraka u džepu, i veleposjednik kao i onaj koji ima samo jednu njivu. Ne govori Isus ni o etici rada, gospodarskom poretku, nego sve stoji u surječju s drugim Isusovim izjavama. Naime, kad govori o molitvi Očenaša i o uslišanju molitava, onda za sve Isus veli, ‘vi koji ste zli’. Dakle, ne razlikuje Isus dobre i loše. Svi su ljudi zli, zaraženi grijehom. U istome smislu svi smo mi nepravedni posjednici. U Isusovu zreniku ništa nam ne pripada u stvarnosti. Nepravda je već u samome korijenu posjedovanja. Grijeh je naime uništio i razorio mogućnost da čovjek nešto ima, a da ne bude time zarobljen te da svojim posjedom ne nanosi drugima nepravdu. To je pred Bogom golema nepravda i gnusoba, makar mi i ne mogli ništa protiv postojećega stanja stvari. Moramo se tako ponašati da odgovorimo nalogu onoga pravoga vlasnika svega – a taj je Bog. Pravo je bogatstvo imati Boga, posjedovati kraljevstvo nebesko, biti u Isusovu kraljevstvu.
Isus nema u zreniku odnose ni sociološke ni gospodarske naravi; ono na što on misli nema veze ni s čisto ovosvjetskom, imanentnom etikom, nego nam veli ono što je grijeh učinio u svijetu, naime, on je razorio međuljudske odnose, stvorio kaos, nered. U raju posjedovanje jednoga ne bi isključivalo drugoga, a u nas je upravo to slučaj. Ono što imam ja, možda je oteto drugome na nepravedan način. Sjetimo se samo primjera svetoga Franje i njegova odupiranja da bilo što posjeduje. Imamo li bilo što, moramo to oružjem braniti, a oružje je uvijek vezano uz nasilje i tko ga ima, jednom će ga zakonom nužde i upotrijebiti.
U Isusu je stupio među nas sami raj na zemlji, novi čovjek, novi Adam, a sveci su upravo to pokušavali ozbiljiti u svojim životima. Ništa ne može riješiti gospodarska ili pak etička reforma, nego samo novi čovjek koji živi iz milosti i Duha Svetoga. Vjerujem da sada donekle shvaćamo Isusov govor. Učenici su očito zabrinuti za svoje imanje i posjedovanje, a Isus im načelno odgovara kako stoje stvari s posjedovanjem. Trebaju se vratiti na temelje svoga bitka, sagledati sve nedaće i neprilike u koje ih posjedovanje baca, gura, i odlučiti se ostaviti sve.
Koje prijatelje može čovjek steći nepravednim blagom, bogatstvom? Zacijelo ne misli Isus na društvenu ‘kremu’, nego na siromahe koji su potrebiti. Budemo li njima davali, oni će nas primiti u vječne stanove. Naime, oni, siromasi, bit će nam na sudu ili odvjetnici ili tužitelji. Oni su Božja porota! Oni će nas ili zagovarati ili osuditi. Oni koji su primili našu pomoć, reći će Gospodinu: Bio nam je dobar, pa zato, Gospodine, budi i ti njemu milostiv!
I povjerenje u upravljanju malenim preduvjet je da nam se povjeri veliko blago, naime sama Božja istina i zajedništvo s njime. To je vrhunsko dobro, to je pravo dobro, kako se izrazio sveti Franjo. Isus nam želi posvijestiti što pred Bogom vrijedi, što ne vrijedi. Što je korisno, a što donosi propast i štetu. Isus je udario temelje, na tim temeljima trebaju graditi i učenici. Budu li tako činili, bit će naoružani za zle dane, ma što ih snašlo ili došlo. Isus nas želi ukorijeniti u onome što ostaje, što ne prolazi, želi nas usidriti u svome Ocu. Lišava učenike svega što nije autentično, izvorno. Ljudske obzire, privide, ljudske moćnike i mudrace. Oprema svoje za bitno. Nemoguće je služiti dvojici gospodara, Bogu i Mamoni, nemoguće je služiti Bogu i novcu, nemoguće je služiti Bogu i kananejskim, poganskim božanstvima. Isus ne prezire život s njegovim čarima, štoviše, naći ćemo ga gdje se gosti i veseli, gdje pomaže čovjeku do prave sreće i radosti. On je učitelj života, učitelj na putu do prave sreće. Ta pak nije u novcu i bogatstvu, nego u Bogu.

fra Tomislav Pervan