Subota– Biblijska misao dana – 33. NKG (C) – PITANJE SPRAM USKRSNUĆA MRTVIH

subota-biblijska-misao-dana-33-nkg-cPITANJE SPRAM USKRSNUĆA MRTVIH
Lk 20, 27-40
Isus je u Jeruzalemu, upušta se u prijepore sa svojim ljutim protivnicima, s predstavnicima židovstva, farizejima, saducejima, pismoznancima, s raznim ondašnjim židovskim strankama. Saduceji su prihvaćali jedino Mojsijevo Petoknjižje, a kako ondje nema govora o uskrsnuću, oni ga stoga niječu. I tako konstruiraju priču o apsurdnosti vjere o uskrsnuće. Žele učiniti vjeru u uskrsnuće smiješnom, misao na uskrsnuće nestvarnom. Ma kako njihovo zaključivanje bilo iskonstruirano i smiješno – riječ je o bitnoj istini vjere, o bitnoj nadi koja prožima svakoga čovjeka. Postoji li vječni život ili ne postoji? Smijemo li se nadati uskrsnuću, s onu stranu smrti. To je odlučno pitanje, tu padaju kocke i sve obrazine. Nema više igre skrivanja.
Posve je neobično da Stari zavjet kao jedina velika religija u čovječanstvu zapravo i ne poznaje u pravom smislu riječi stvarnost uskrsnuća. Možda je tu posrijedi masivni otklon od egipatske religije koja je sve polagala u onostranost, u njezinu središtu jest nauk o čovjekovoj besmrtnosti, a faraoni su sami sinovi Neba. Starozavjetni mudraci su se bojali da oni koji vjeruju u život nakon smrti žive u strahu od duhova i sablasti te se zato moraju bojati sjene svojih predaka. To čovjeku uzima njegovu istinsku slobodu. U tom bi slučaju naši pređi, roditelji, praroditelji, bili daleko moćniji od nas, mi bismo bili vezani uz prošlost. Vezanost uz prošlost, pretke zastire pogled i misao na budućnost. Stoga je Stari zavjet vjerovao kako nas je Bog stvorio da živimo punim osobnim životom, nepatvoreno i dostojanstveno, odgovorno, otvoreni za buduće događaje. Paul Tillich se izrazio: “Vrijeme nije besmisleno. Ono ima svoj skriveni smisao – otkupljenje. Ono ima svoj skriveni cilj – kraljevstvo Božje. Ono otkriva skrivenu zbiljnost – novo stvaranje. Beskrajno je značenje svakoga pojedinoga vremenskog trenutka da se moramo u njemu odlučiti te da se u vremenu odlučuje o nama – našoj vječnoj budućnosti”.

Međutim, istinsko je obećanje religije kako Bog koji nas je stvorio, koji nas je od vječnosti htio i taj Bog želi da postojimo i u vječnosti. Vječna ljubav koja je odlučila pozvati nas u život nikada ne će opozvati taj poziv. U svakoj je religiji sadržana ta sigurnost, to pouzdanje. Tako odgovara i Isus saducejima: “Bog je Bog živih, ne mrtvih!” Tako se htio Bog predstaviti i u Starom zavjetu. Kad se upušta u povijesti sa smrtnim ljudima, on se upušta sa svojim vječnim životom. Njegov je zakon zakon života i za život, ne zakon smrti. Bog se ne zove Bogom mrtvih nego Bogom živim i takvim on ostaje zauvijek. Ne želi da ga imenujemo ili nazivamo prema mrtvima nego prema živima. Ako se dakle Bog naziva Bogom živih, te ako je to oduvijek tako, onda su i Abraham, i Izak, i Jakov živi, ne mrtvi. Žive u Bogu. A ako su oni umrli, ako Biblija govori o njihovoj smrti, mora da su nakon smrti ponovno oživljeni. To je u Isusovu poimanju ovdje uskrsnuće. Svi od njega i iz njega žive, sve od njega prima život. Život je od Boga, a jer je prema njihovu poimanju krv izvor života, zato im je zabranjeno uživati krv. Krv pripada samome Bogu.
Za nas je to veoma važno. Nama je kršćanima stalo ne samo do besmrtnosti duše. Riječ je o novome Savezu što ga Bog s nama sklapa u Isusu Kristu. Nerazorivi, nerazdvojivi savez koji stvara novu obitelj. Nitko tko se veže s Isusom ne će propasti. Pavao govori i o preobrazbi, pretvorbi svega na kraju vremena. Pobjeđuje život ne smrt. Sve će biti drukčije. Bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kakav jest. Ono što je čovjek htio u raju, biti kao Bog, nudi mu Bog dragovoljno, sam od sebe. Do te mjere ide Božje sebedarje u Isusu Kristu, u Sinu koga je Bog poslao na ovaj svijet. Isus govori o posvemašnjoj preobrazbi i ovdje kad govori o budućem stanju na onom svijetu, u onoj stvarnosti.
Bog jest i ostaje stvoritelj, svega života, a Isus je osobno od mrtvih uskrsnuo. Ne bismo bili kršćani kad bismo u to sumnjali. Uskrsnuće od mrtvih je najsnažnija moguća revolucija u cjelokupnoj povijesti svemira. K tome je važno i svjedočanstvo mučenika. Kad se D. Bonhoeffer penje na vješala, izgovara posljednje riječi svomu krvniku: “Ovo je ovdje za tebe kraj, ali za mene početak pravoga života!” – te se time svrstava u neprekidnu rijeku i lanac kršćanskih mučenika čije je svjedočanstvo u času smrti oduvijek bilo veoma značajno za kršćanske misije, bijaše to sjeme novih kršćana.
Ni ovdje Isus ne špekulira o onostranosti. On biva upitan, prozvan, i odgovara slikom o Bogu i vječnom životu. Upravo kao što se predstavio i Mojsije Izraelcima u Egiptu: „Onaj koji JEST posla me k vama. Šaljem me k vama s ovom porukom o životu!“ U Isusu je taj Bog koji JEST nazočan. Nazočan u životu, nazočan i u mojoj smrti. U surječju ovoga današnjega odsječka i pitanja vrijedi navesti i Isusov razgovor sa Samarijankom koja je imala mnogo muževa. Gdje je zapravo život? Što i tko podaruje puninu života, ovdje i u vječnosti? Isusov je odgovor jasan, samo Bog. A život, vječni i vremeniti može primiti samo otvoreno srce, otvorena vjera. Tko se zatvori pred Isusom i njegovom božanskom tajnom, ne može doprijeti do dara života u Bogu. Postoje životni, egzistencijalni glad i žeđ koje može samo Bog u čovjeku utažiti. Nada ne smije stagnirati, treba se otvarati beskraju, vječnosti.

Fra Tomislav Pervan

Oglasi