Subota – Biblijska misao dana – 34. NKG/C – BDIJTE I MOLITE JER NE ZNATE DANA NI ČASA

Lk 21, 25-28.34-36BDIJTE I MOLITE JER NE ZNATE DANA NI ČASA
Lk 21, 34-36
Isus ponovno naglašava ‘onaj dan’. Taj dan je dan Sina Čovječjega. Taj nas dan ne smije zateći nespremne, iznenaditi, moramo bdjeti, moliti, jer postoji opasnost da dođe iznenada. Stoga na kraju opomena svima: “Bez prestanka bdijte i molite!” Očitovanje, objava Sina Čovječjega nije samo budući događaj. Od Isusova uskrsnuća Krist je proslavljeni Gospodin, stari svijet stari, nestaje, prolazi, postaje bivši, novi svijet se rađa, nastaje u Isusu. Njegov dolazak samo je potvrda onoga što se već dogodilo u njegovoj osobi, naime, konačna i završna objava samoga Boga u povijesti.
Možemo se zapitati, pa nismo li svi odveć budni. Od jutra do sutra, neprestano trčimo nekamo, žurimo, nemir nas tjera, nesanica, duhovna iscrpljenost. Sve su to bolesti suvremenice. Čovjek traži odmor i mir, da bi napokon došao k sebi. Budni smo i bdijemo da nas ne bi kradljivci okrali, na sve strane imamo kamere i čuvare koji čuvaju nas i sav naš posjed. Upravo na takvo stanje misli Isus kad govori o budnosti. Upozorava kako nas brige i tjeskobe, rastrganost i dnevna žurba, trčanje s jednoga posla na drugi, od termina do termina, ne smije do te mjere rastrgati da ne znamo tko smo i zbog čega smo ovdje na svijetu. Prezaposlenost nerijetko kao odvraćanje pogleda i misli od bitnoga, vječnoga.
Treba se zaustaviti, otvoriti oči, vidjeti što se oko nas zbiva. Probuditi se iz svojih maštanja i snova. Mladi nam bježe u samostvorene lažne rajeve droge zbog nemira koji ih okružuje. Postajemo ljudi bez prošlosti i budućnosti, jer nam prošlost ništa ne znači, a od budućnosti ništa ne očekujemo. Stojimo u mjestu i ne mičemo se, ukipljeni smo. Mnogi ostavljaju dojam živih mrtvaca, očajnika, bez ikakva odnosa prema vremenu u kome žive.
Zato su svi Isusovi eshatološki govori protkani i isprepleteni trajnim upozorenjima kako moramo biti budni, neprestano moliti, obratiti se dok ima vremena. Ali se istodobno moramo čuvati pomisli kako je kraj blizu. Znakovi se daju svakomu vremenu. I za prošlih ratova, a i za sadašnjih. Isus sam veli: “Onaj dan, onaj čas nitko ne zna, pa ni sam Sin čovječji”. Međutim, ta nas sigurnost ne bi smjela zavesti da znakove vremena ne uzmemo ozbiljno. Svi spektakularni izvještaji s bojišta, sveprisutnost medija na ratnim mjestima ne smije nas uljuljati u našoj sigurnosti da olako preko svega prelazimo, da se umislimo kako je to daleko od nas. Rat nije prestao kad je zamuknulo oružje i pucnjava, artiljerijska paljba ili avionski napadi iz zraka. Rat se nastavlja u atmosferi, u onečišćenju zraka; strahovite ekološke posljedice samo su nastavak i daljnji znak vojevanja i bojevanja. I zato nas Isus ponovno upozorava kako moramo paziti na svoje ponašanje u svijetu.

Tko normalan može zanijekati da ovim planetom ne haraju četiri apokaliptička jahača i razbjesnjeli traže svoje žrtve? Kuga (tj. bolest), glad, rat i smrt! Čini se da čovjek i pored najbolje svoje volje nije sposoban zauzdati niti obuzdati apokaliptičke jahače niti imati tijek stvari u svojim rukama. Mirovni pokreti su nazočni ondje gdje se ne ratuje. Gdje je rat, nema mirovnih akcija. Jedini cilj je uništiti protivnika. Ako se negdje utrne neko ratno žarište, na drugom kraju bukne novo. Mir se mora svakodnevno izboriti. Govore o miru, a mira nema.
Zato je nastojanje oko mira često Sizifov posao našeg doba. Isto tako i borba protiv bolesti. Epidemije haraju na sve strane. Ili zbog loše higijene ili slabe prehrane, nezdrave vode i hrane. Sve je to danak siromaštvu. Bogataši se izoliraju i zatvaraju u svoj geto. Čini se kao da se oni ne moraju boriti protiv kuge, kolere, gube. Ali ni ti njihovi dvorci nisu pošteđeni drugih pošasti: Kopnice (iliti side), raka, raznoraznih alergija. Djeca su izložena raznim alergijama. Oboljela su i bolesna su stabla, drveće i šume, ali je pogotovo oboljela čovjekova koža. Otrovana je čovjekova koža suvremenom kemijom. Isto tako moramo misliti i na psihička oboljenja, onečišćenje duše. Svako je peto dijete alergično na nešto. Svaki treći čovjek je ‘nervčik’, neurotičar…
Kršćanska je poruka bitno poruka Isusa Krista, Spasitelja, Iscjelitelja. To je poruka “novog stvorenja”. Treba istjerivati, izgoniti Zloga i Đavla. Evanđelje je jasna poruka da je to moguće. Isusu to bijaše moguće, moguće je to i u ovo naše doba. Jasno pod jednim uvjetom: obratiti se Bogu i prihvatiti ga sa svim onim što slijedi za pojedinačnu i kolektivnu svijest i egzistenciju.
Od svojih Isus traži nešto neobično. Ako je riječ o posljednjim stvarima, čovjek bi očekivao da će Isus dati na kraju svoga govora o posljednjim stvarima značajne konkretne naputke, kako se ponašati. Ne govori Isus o Deset zapovijedi niti o zapovijedi ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu, ne govori on o obraćenju niti odricanju od bogatstva. Ne govori o dijeljenju siromasima niti o pretjeranom aktivizmu prije samoga suda. Namjesto toga čujemo samo jedan terapeutski savjet: “Bdijte. Molite. Neka vam srca ne oteščaju u pretjeranoj potrošnji, pijankama i gozbama, iću i piću niti u svagdanjim brigama.” Isus nema pred očima bližnjega u potrebi, nego misli na zdravstveno stanje učenika – ne prežderavanje, ne opijanje, ne oteščavanje srca. Tako se govori danas športašima. Ne živjeti kao da bi samo ovaj život bio jedini život. Treba živjeti za vječnost i za nju se spremati. Zato se valja posvetiti molitvi i bdijenju.
Zašto molitva? Zato što u molitvi čovjek spoznaje svoje duhovno i duševno stanje, spoznaje svoje grijehe, moli za oprost. Kroz molitvu se oprašta drugima, upravo kao u Očenašu. Treba oprostiti kako bi čovjek i sam primio od Gospodina oprost. Namjesto aktivizma i zauzetosti za druge Isus savjetuje svojima da se oslobode krivnje tako da ništa ne ostane na sudu, da ništa više ne treba popravljati.
Riječima ‘bdijte i molite’ završava Isus svoje javno djelovanje, to su njegove posljednje riječi prije same muke i smrti, posljednje upućene javnosti. Započeo je svoje djelo obećavajućim ‘kraljevstvo je Božje blizu, obratite se i vjerujte Evanđelju’, a završava tragičnim ishodom, gdje se govori kako ni kamen na kamenu ne će opstati. Bog nezaustavljivo daje maha svomu gnjevu. Namjesto obraćenja imamo prevrat, namjesto spasenja i sigurnosti imamo ratove i sve moguće oblike katastrofa. Zašto? Zato što ljudi svojom pomamom za novcem, moći, ugledom, sigurnošću stalno traže nova i kriva uporišta u životu. Ne u onome što život nosi, ne u Bogu, nego u prolaznom. Zato konačni sud i kazna.

Fra Tomislav Pervan