Utorak – Propovijedi – 1. DOŠ/A – “Blago očima koje gledaju što vi gledate!

utorak-propovijedi-1-dos-a“Blago očima koje gledaju što vi gledate!
Lk 10, 21-24
Isus izgovara ove riječi nakon što je uputio strašne prijekore gradovima koji su bili svjedoci njegovih najvećih čudesa, Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi te nakon povratka učenika s misionarskoga putovanja, s kojega su mu zanosno ispripovjedili što su sve doživjeli u snazi njegove riječi. Isus na to nadovezuje ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi, nisu shvatili Isusovu osobu ni poslanje, dok su neuki, maleni – tj. apostoli, koje oni ‘gore’ preziru kao neznalice, kao ‘prokletu svjetinu i masu’ (usp. Iv 7,49: “Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!”) dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri.
Isus je Sin, njemu je Otac predao sve, on objavljuje Tajnu samoga Boga među nama. Između Oca i Sina postoji specifičan odnos. Isus se naziva “Sinom” jer on poznaje Oca. Isus je tako reći prozor u Oca, on je objava Očeve volje. Kroz njega Otac govori, u njemu se zrcali Očeva narav. Isus je Očeva slovnica, gramatika među nama, i ono što Bog čini, čini on u Isusu i po Isusu. Što je i tko je Bog, znamo samo po Isusu. On je Očevo lice, Očevo srce u svijetu, on je prozor Neba na zemlju, on je prostor u kome možemo k Ocu te u kome se Otac spušta na zemlju.
Ubuduće postoji spoznaja Boga samo po Isusu i u Isusu, koji je Očev ljubljeni Sin. U ovome izričaju sažimlje se cjelokupni Isusov navještaj u svojoj srčici. Istodobno, u prva tri evanđelja – Matejevu, Markovu i Lukinu – nema nijednoga mjesta, ni jedne Isusove riječi koja bi tako tematski izricala Isusov posebni odnos s Bogom i prema Bogu, kao ovaj izričaj. Ivanovo Evanđelje govori o tome posvuda. Isus je jedno s Ocem, on je u osobnom jedinstvu. I u ovoj riječi Isus je sažeo za svoje učenike vlastito iskustvo koje je doživio na Jordanu kad bijaše kršten od Ivana: “Ti si moj Sin, ljubljeni moj. Ti si mi omilio!” Samo Otac otkriva i obznanjuje tko je Isus. Mi ga možemo zvati ovim ili onim imenom i nazivima, davati mu pridjevke, možemo ga svojatati. Uvijek će to biti samo naš ljudski pokušaj dovinuti se do te jedinstvene osobe. On je neiscrpno blago mudrosti i znanja, boravište samoga Boga među nama ljudima. Sve su litanije prepune tih izričaja koji se odnose na Isusa. To su ljudski pokušaji dovinuti se do biti te osobe. Ali jedino Otac zna tko je Sin.
Ovim se riječima Isus jasno izdvaja od ostalih i iz mnoštva. Ovdje se do kraja obistinjuje ono što je Isus rekao Mariji i Josipu, kad su ga kao dvanaestogodišnjaka pronašli u Hramu: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega!” (Lk 2,45). Tu se već očituje njegova božanska samosvijest. Ne kida on poveznice s obitelji, silazi on s njima u Nazaret, ali u sebi živi iz svijesti pripadnosti drugome, Očevu svijetu. I zato se on iz spoznaje Oca poistovjećuje s Ocem u Ivanovu Evanđelju: “Ja i Otac smo jedno!”
Slavim te, Oče, što si “sve ovo” objavio malenima (r.21). Isus je stalno okružen bolesnima, nevoljnima, bijednicima. To je kulisa njegova djelovanja, to je pozornica na kojoj uprizoruje samoga Boga. Isus nije htio s mudrima i umnima trošiti svoje vrijeme. Znao je komu je poslan. Njemu je svaki čovjek u nevolji važniji od ljudskih umnika i mudrih. To je Božji plan s njime u ovome svijetu. On je provedba, ozbiljenje Božjega plana među siromasima. Otac spoznaje Sina, Sin jedini spoznaje Oca, odnos Isusa i njegova Oca označen je bezgraničnim i isključivim međusobnim povjerenjem, otvorenošću te posvemašnjim znanjem. Što zna Otac, zna i Sin. Nemaju što kriti jedan od drugoga. Sin – Isus – je generalni opunomoćenik Očev u svijetu, on ga objavljuje. Tko želi Bogu, mora preko Isusa, spoznaja Oca ide preko Isusove osobe. I samo tko prizna Sina, može imati pristupa Ocu. Stoga su učenici sretni i blaženi da čuju, vide, doživljavaju ono što nitko prije njih nije mogao. Bog ih je sam osposobio i ovjerovio, učinio dostojnima biti svjedocima odavna obećana i sada ozbiljena spasenja. Vide djela, čuju riječi koje nitko nije prije čuo.
Pavao će poslije govoriti o ‘uništenju mudrosti mudrih i umnosti umnih’, i promašajima ljudske filozofije i misli spram Boga (1 Kor 1). Isus je jednostavno završna točka u objavi samoga Boga, on je apsolutna razdjelnica ljudske povijesti. Ono što on donosi u svojoj osobi i poruci o Božjem kraljevstvu ispunjenje je ljudskih čežnja i traženja. Za tim su žudjeli svi stari, i proroci, i vidioci, i mudraci, pa i sam Ivan koji šalje iz tamnice učenike Isusu. Nema toga čovjeka koji ne žudi za slobodom, pravednošću, svijetom mira, praštanja, čovječnosti. “Blago vama siromasi, maleni, neznatni” – Isusove su riječi utjehe, ali i krajnje osobne sućuti s njegove strane, utjelovljenje i oličenje božanske dobrote. Boga se ne traži u knjigama, u svemiru, pa ni u jeruzalemskom Hramu – nego u Isusovoj osobi. Znamo to iz Isusova razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu.

Fra Tomislav Pervan

Oglasi