S ISUSOM I NA ISUSU GRADITI

S ISUSOM I NA ISUSU GRADITI

Četvrtak – Biblijska misao dana 01. DOŠ

Mt 7, 21.24-27
Završne riječi Isusova Govora na gori. Isus uspostavlja novi poredak među ljudima. Ne dokida on Mojsijev Zakon, ne dokida objavu sa Sinaja, nego dopunjuje. Daje jasne odrednice kako netko može unići u kraljevstvo Božje. Nije dovoljno čuti, slušati, komentirati, drugima prenositi. Nemoguće se pozivati na primljene darove koje čovjek ima. Treba se truditi unići kroz uska vrata ili pak biti dobro stablo koje rađa samo dobrim, zdravim plodovima. Ne riječi, nego i djela, očitovanje nepodijeljene pripadnosti Isusu. Naš pristanak, naše ‘da’ Isusu iziskuje od nas bezuvjetni prihvat njegove riječi, njegova cijelog bića, njegove nazočnosti u svijetu. Ne živi Gospodin Isus samo u svojoj riječi ili pak Pismu, on je i u sakramentu, on je u svakome čovjeku. Nebo će proći, zemlja će proći, sve će uminuti, ali njegova riječ ima trajnost, vječnost i iza sebe ali i ispred sebe.
Isusov Govor na gori započeo je s blaženstvima, a završava veoma oštrim upozorenjem. Nije dovoljno studirati, znati što to Bog od nas traži, govoriti o tome ili slušati. Čovjek se mora odlučiti između dva puta. Svi smo na raskrižju, svatko ima pravo izbora između puta krjeposti i puta poroka. Samo stablo koje je iz korijena zdravo, može donijeti dobre plodove. Ne samo pravovjerje nego i pravočinje. Donijeti plodove obraćenja. Egzistirati ili docirati, živjeti punim životom ili samo govoriti, ‘pametovati’ o životu. Istina kršćanstva nije nauk, nego život i nasljedovanje Isusa Krista, pretakanje njegovih riječi u djelo i život. Na početku nemamo govor ili mit, nego događaj i osobu, posve konkretnu i povijesnu u osobi Isusa Krista.
Riječi Govora na gori su poput litice, stijene, nisu one pijesak. Tko gradi na Isusovoj riječi, ne će propasti na sudu. Treba pretočiti riječi u djela. Ne koristi pozivati se na Gospodina riječima Gospodine, Gospodine, nego dosljedno vršiti. Ovdje imamo kao u elipsi dva žarišta, Gospodina i učenike, oba žarišta upućuju jedno na drugo, ona su međuovisna. Ono što vrijedi za Učitelja, vrijedi i za učenike. Tko se priznaje njegovim, i Isus će se priznati njegovim.
U prvom dijelu Isus govori o priznanju ustima. Vjerovati može čovjek što hoće i koliko hoće, ali ta vjera ne će ga spasiti. Odlučno je u životu koja nas spoznaja vodi, što zapravo u životu živimo, na čemu život temeljimo. Vjeru kao ljubav nemoguće je nametnuti. Čovjek se mora opredijeliti. Od kršćanstva se traži da bude vjera čovjekova oslobađanja, otkupljenja, da bude vjera koja čovjeka liječi u duhu i Duhom. Vjera nije ni etika ni estetika, nego nešto krajnje egzistencijalno.
Nemoguće je pronaći u svjetskoj literaturi tekst sličan Govoru na gori, nalik ovim trima poglavljima kod Mateja. Ovdje je stavljeno sve ljudsko pod veliki upitnik. Kamo se god čovjek okrene, sve je tako reći izbačeno iz svoje uhodane kolotečine. Sav je društveni poredak stavljen pod upitnik. Pitanje vjere, morala, moći, novca, prava, kletve, kaznenoga prava, pravednosti, žrtve, posta, molitve, milostinje, braka, osiguranja, skupljanja blaga. Jednom riječju, Isus je uzbibao, ‘ustalasao’ gotovo sve. Ako je Govor na gori istina, onda su svi zakoni i sva ljudska pravila igre i suživota jedna velika egzistencijalna laž. Ako je Govor na gori život, onda je sve što ljudi mirne savjesti čine ili za čim teže najobičnija smrt. Govor na gori želi egzistencijalnu laž zamijeniti istinom, kodiranu smrt životom.
Isus je sve stavio po upitnik, uzdrmao, ‘ustalasao, a na kraju ipak traži jedno s posvemašnjom naravnošću: Naime, ne želi on nesigurnost, nemir, nestabilnost, nego upravo čvrstinu, pouzdanje, pa zato govor o stijeni, litici. Ne želi rušenje, nego životnu čvrstinu. Ne želi Isus socijalnu revoluciju, nego pretemeljidbu života. Upravo to želi Isus s Govorom na gori. Nanovo utemeljiti svoj život i život u društvu i svijetu na posve drugim osnovama i temeljima. Da je Crkva kao cjelina počela slijediti Franjin primjer, ne bi bilo potonjih otpada, revolucija, reformacija, raskola, ubijanja. Nastupilo bi vrijeme Evanđelja.
Danas, dvadeset godina nakon komunizma, nakon urušavanja toga bezbožnog sustava koji je podignuti na kostima nepravedno ubijenih, pitamo se, na čemu i kako gradimo svoje društvo i svoju budućnost. Vidimo posljedice lakoumna djelovanja, vidimo kako su pojedinci pokušali na ‘brzu ruku’ podignuti svoje bogatstvo, moć i vlast, bez pravih temelja. I sve se urušava, doživljava bankrot i brodolom. Toliki gospodarski brodolomnici. Zašto? Gradili na krivu temelju! Tko gradi s Isusom, gradi na stijeni, litici, a tko gradi s apokaliptičnom Zvijeri, Zmajem, gradi na pijesku. Sjetimo se, u Knjizi Otkrivenja na kraju boja sa Ženom Zmaj je stao na morski žal (usp. Otk 12,18). Na pijesak. Pijesak ne nosi, nema nosive snage. Jedino Isusova riječ nosi!
Jedno je jasno. U Isusovim očima svijet je u ovakvu izdanju izgubljen. S njim ne će dobro svršiti. Jedino što preostaje u sadašnjem stanju jest kapitulacija, polaganje oružja pred silama zla i grijeha. Da je svijet posve drukčiji nego ga opisuje Govor na gori – pa to je jasno i predobro znao Isus. Ali se on s time ne miri. On veli: Krajnje je vrijeme promijeniti ga. Nikakav alibi, nikakav ‘kako’, ‘ali’, nego: ‘Napokon!’ – na posao. Bog je nad svime, toga moramo biti svjesni. A Isus samo razotkriva i razobličuje apsurdnost života u kome živimo i kojim živimo. I nudi lijek, u svojoj osobi.

 

fra Tomislav Pervan

Oglasi