Jesmo li kockari?

jesmo-li-kockariJesmo li kockari?

Francuski filozof Blaise Pascal, nekima više poznat kao znanstvenik, smatrao je da svaki racionalni čovjek može postati religioznim i da će svaki racionalan čovjek vjerovati iz svog vlastitog interesa. Svoju argumentaciju izlaže u djelu Misli, u poglavlju O nužnosti oklade. Prema Pascalu vjerojatnost da Bog postoji jednaka je vjerojatnosti da Bog ne postoji. Možemo samo procjenjivati izglede opstojnosti Boga i pritom postupamo poput kockara sa ciljem da što manje uložimo da bismo što više dobili.
Pred nama su četiri mogućnosti. Prva je da se kladimo da Bog postoji i ako stvarno postoji, nagrada (zgoditak) će nam biti vječni život. Druga je da se kladimo da Bog postoji, ali izgubimo, dakle ako Bog ne postoji, nedostajat će nam ono čega se zbog mogućnosti postojanja Boga odričemo (predbračni seks, uživanje u jelu i piću…), ali to nije toliko značajno u usporedbi s vječnim životom, dakle ne gubimo mnogo. Treća mogućnost je da se kladimo da Bog ne postoji i dobijemo, dakle ako stvarno ne postoji, onda se nećemo ničeg odricati i ništa ne gubimo. Četvrta mogućnost je da se kladimo da Bog ne postoji i izgubimo, dakle ako stvarno Bog postoji, a mi se nismo na njega kladili, tada će nas stići kazna i nema vječnog života za nas. Naravno da će racionalan čovjek izabrati bolju opciju, a to je vjerovanje, kladit će se da Bog postoji, jer je u igri vječni život, a s tim valja oprezno i ne bismo samo tako riskirali. Međutim Pascalova oklada nije dokaz da Bog postoji, već je to dokaz da je racionalno vjerovati da Bog postoji, da nam se više isplati vjerovati da Bog postoji nego da ne postoji. Dakle, Pascalova oklada nije odgovor na pitanje da li Bog postoji već odgovor na pitanje trebamo li vjerovati da Bog postoji.
Argument se temelji na tome da je racionalno odreći se manje koristi u sadašnjosti da bismo postigli veću korist u budućnosti. Bolje je da se sada odričemo nekih užitaka, da bismo u budućnosti postigli vječni život. Pascal kaže da se trebaju kladiti na Boga oni koji se još nisu uvjerili u istinu kršćanske vjere. Onaj tko ne vjeruje još, odnosno onaj tko se još nije uvjerio u postojanje Boga poziva se na razum i ta norma razumnosti upućuje ga da se kladi na Boga. Dakle, Pascalova oklada vrijedila bi samo za nevjernike, jer tko već vjeruje, taj se ne mora kladiti. Tako da onda imamo one koji zaista vjeruju i ne gledaju da li im se to isplati ili ne i oni koji počinju vjerovati iz vlastite koristi. Da li smijemo prihvatiti korisno vjerovanje samo zato što je korisno? Da li Bog jednako sve nagrađuje koji su u njega vjerovali? Ako je Bog sveznajući, onda bi on trebao znati za svakoga na koji način je vjerovao, da li zbog vlastitog interesa ili ne.
Bog je milosrdan i prema onima koji se klade protiv njega, ali što je s onima koji se trude vjerovati u njega samo iz korisnosti? Da li i njih čeka vječni život? Po meni bi takav Bog bio nepravedan, i ljudi koji vjeruju samo iz korisnosti nisu pravi vjernici, već kockari. Prema mojem mišljenu Pascalova oklada je poigravanje sa vjerom, kalkuliranje. Pitanje je da li je to uistinu vjerovanje? Jer mi vjerujemo jer nam se to isplati, ali uvijek imamo rezervnu opciju da Bog ne postoji. Pascalov dokaz proistječe iz tvrdnje da je čovjek biće koje ništa ne može tvrditi, a da istodobno uz tvrdnju ne izgovori i protutvrdnju, po tome je Pascal blizak pironističkome skepticizmu. Čovjek o pitanju o Bogu ne može odgovoriti s da ili ne, već i s da i ne.
I na kraju ostaje pitanje da li smo spremni kockati se? Naravno, mi koji još nismo uvjereni u postojanje Boga. Ili nam je svejedno i ne privlači nas vječni život. Ili ako do sad nismo vjerovali, neće nas ništa natjerati da počnemo vjerovati. Pascalova oklada činila se jednostavna, ali izgleda da nije lako biti kockar.
J.T.

Oglasi