SV. MARIJA BOGORODICA – Svjedočanstvo – Gorljivog protestanta obratila Bogorodica…

„Djevica iz Otkrivenja“ 1Gorljivog protestanta obratila Bogorodica…

Majka Božja objavila se jednom fanatičnom protestantu, Bruni Cornacchiolliju, koji je baš poput svetog Pavla, prije svog obraćenja žarko progonio Kristove učenike. Gospa se ukazala u mjestu Tre Fontane, u blizini mjesta mučeništva svetoga Pavla apostola koji je bio pogubljen odredbom cara Nerona 67.godine. Kako saznajemo po predaji, svjedoci prenose da je Pavlova glava bila odsječena jednim udarcem mača, te se tri puta odbila od zemlje! Na tim su se mjestima pojavili izvori vode. Zato se mjesto i zove Tre Fontane. Tu je ujedno sagrađena i crkva i samostan trapista u kojem se nalazi mramorni stup koji svjedoči gdje je točno bila odsječena glava sv. Pavla. Sigurno se ne radi o slučajnosti kada Majka Božja odabire baš to mjesto da prenese poruku jednom protestantskom vjerniku koji je mrzio Crkvu i Papu.

Ljubi Crkvu i Papu

Bezgrešna Marija u svom prvom ukazanju uputila je Cornacchiolliju ove riječi: “Zašto me progoniš? Krajnji je čas da s time prestaneš. Vrati se u zajedništvo Katoličke Crkve.” Majka je Božja u svakom svom ukazanju opetovano ponavljala da nije moguće vjerovati u Krista i istovremeno se boriti protiv Crkve, jer je je Crkva sveto stado Isusovo. Crkva je samo Tijelo Kristovo, Mistični Krist, koji poziva u zajedništvo svakoga bez iznimke. Grešnike posebno, jer ih želi osloboditi grijeha i učiniti ih svetima-zapravo dostojnima neba. Tko se bori protiv Crkve, bori se protiv Isusa i tko odbacuje Crkvu, odbacuje Krista. Gospa je rekla Bruni da Crkva doživljava svakovrsna progonstva, kako izvana, tako i iznutra u onima koji se odriču i napuštaju svećeništvo, izazivaju razne skandale, čine izdaje. Vrlo se često Crkvu krivo interpretira i namjerno se lažno prenosi i iskrivljuje njen Nauk. Dolazi do raznih neshvaćanja i zabluda!
No, najviše napadaju Crkvu oni koji neprestano žive u grijehu, iako se smatraju članovima Crkve. Takvi se u svom životu ne vode Kristovim naukom već svojom sebičnošću. Svojim lošim primjerom i navještanjem svoje krive i lažne filozofije odvode druge na put vječne propasti. Oni su najveći progonitelji Crkve!
U svetom stadu Crkve žive opasni vukovi u ovčjoj koži. Majka Božja je pozvala Brunu da ne klone duhom i da se ne predaje, već da snažno ustraje u vjeri, u potpunoj poslušnosti Svetom Ocu i Nauku Crkve. Poslala mu je i svećenika-duhovnika da ga povede putem vjere. dala mu je spoznati kakav je veliki dar sakrament svećeništva! Zahvaljujući svećeniku u sakramentima pomirenja i Euharistije možemo susresti samog Krista koji oprašta grijehe i čini nas subaštinicima svog uskrsnuća, daruje nam Život vječni!
Kako se Bruno zanosio idejom ubiti i samog Papu, jer ga je smatrao preprekom jedinstva među kršćanima, Gospa mu je jasno dala do znanja da ne postoji nikakva Crkva bez Pape, bez jedinstva s Papom. Pozvala ga je da voli i cijeni Papu, jer je svaki biskup Rima voljom i odlukom samog Krista njegov vidljivi nasljednik na zemlji i nasljednik svetog Petra, Stijene! Ujedno je i pastir cijele Crkve, poglavar svih biskupa. Zahvaljujući toj posebnoj misiji koju je Krist još u Petru i kroz Petra povjerio svakom Papi, on također dobiva i dar nepogrešivosti u trenucima kada naučava o stvarima vjere i morala, te proglašava istine vjere objavljene od Boga. Zato sv.Ambrozije i kaže: “Gdje je Petar, ondje je i Crkva.”

Ljubi Sveto Pismo i službeni Nauk svete majke Crkve

Majka Božja ukazala se Bruni držeći Sveto Pismo na svom srcu. Zašto mu se Majka Božja ukazala upravo s Biblijom objasnio je sam Bruno nakon nekoliko godina: “Zato što sam ja obilazio ovo mjesto s protestantskom Biblijom u ruci da u njoj nađem argumente za borbu s dogmama katoličke vjere. Uvijek bih počinjao svoje govore riječima-Marija nije Djevica, Marija nije na nebo uznesena.-Sama Djevica mi je rekla da su te riječi krive! Pokazala mi je upravo Bibliju govoreći da se baš u njoj nalazi sva istina koju o Njoj naučava Crkva Katolička!” Cornacchiola je shvatio da odbacujući istine da je Marija Majka Božja, da je Bezgrešno Začeće, nismo u stanju ući u puninu objave, nismo u stanju shvatiti svu puninu djela spasenja koje je izvršio Njezin Sin, Bog-o-Čovjek, Isus Krist. Majka je Božja držala Sveto pismo na svome srcu, kao svoga Sina. na taj način je dala do znanja svima koja je vrijednost i važnost Svetog pisma-jer Bog nam u svojoj Riječi daje odgovore na sva pitanja i probleme života. Majka nas poziva da svaki dan čitamo Sveto pismo i razmišljamo o pročitanom tekstu.
Gospa je zatim rekla Bruni:“Ja sam Ona koja je u Presvetom Trojstvu.” To znači da se njen poseban odnos kao čovjeka spram svake Božanske Osobe temelji na činjenici da se u Njezinoj utrobi nastanio Sin Božji. Marija je od svog začeća u potpunom Božjem vlasništvu: savršeno čista, slobodna od ikojeg grijeha i zato može postati Majkom Sina Božjega. Za vrijeme svoga zemaljskog života odlikovala se poniznom i nepoljuljanom vjerom i savršenim vršenjem Božje volje. Svojom vjerom i sjedinjenjem s mukom i trpljenjem Kristovim na Križu postala je Majka svih ljudi u redu milosti. Njezina savršena čistoća izvor je posebne ljepote i nadnaravne moći koja gazi Sotonu.
Istovremeno je Marija potvrdila Bruni Nauk same Crkve, kada mu je govoreći o Papi i Crkvi, rekla da Objava nije samo u Svetom pismu, već i u tradiciji Crkve-znači u svemu onom što se nalazi u predaji i u doktrinarnom naučavanju Učiteljstva Crkve koje se prenosi s pokoljenja na pokoljenje! Ova je istina zasnovana na obećanju samog Krista Gospodina kada je svojim učenicima rekao da nisu u stanju u tom trenutku sve shvatiti i nositi, no: “kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. “(Iv 16, 13) Ovo imajte na umu, da nijedno proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga! (usp. 1 Pt 1, 20).
Zadnju riječ uvijek ima Učiteljstvo Crkve.
Postoji, dakle, dvostruka dimenzija, dva izvora po kojima imamo pristup Objavi, a to su Sveto pismo i Učiteljstvo Crkve.
Bruno Cornacchiola prvotno je napustio Crkvu zbog ignorancije, radi vlastitog neznanja-nepoznavanja objavljenih istina. Također i danas iz istih razloga nepoznavanja evanđelja i istina vjere mnogi napuštaju Crkvu i izdaju Isusa, prelazeći u razne sekte, “egzotične religije” ili živeći kao da Boga nema. Zbog te ignorancije (neznanja i lijenosti da upoznaju) ljudi odbacuju najveće blago pripadnosti Kristu prisutnom u Crkvi Katoličkoj. Mnogi nisu ni svjesni kako je nepoznavanje istina katoličke vjere i Svetog pisma veliki grijeh propusta. Papa Pio XII., jednom je prigodom kazao da se: “Crkva… boji samo jednog neprijatelja-ignorancije (ravnodušnosti), tj.nepoznavanja katoličke vjere.”

Obratite se, ali istinski!

Marija je u svojim ukazanjima pozvala Brunu na obraćenje! Obraćenje koje znači prepoznati svoje grijehe, odbaciti grijeh i zlo, svim srcem se pokajati za učinjene grijehe, odlučiti čvrsto više ne griješiti, te dati naknadu i zadovoljštinu za počinjeno zlo! Stoga je izuzetno važno redovito pristupati sakramentu pomirenja i što češće sudjelovati u Euharistiji. Euharistija-to je sam Isus koji uprisutnjuje svoje djelo Otkupljenja među nama! Stoga je ona vrhunac i samo srce života Crkve. Bezgrešna je ujedno upozorila na potrebu istinske i ustrajne svakodnevne molitve. Na poseban je način naglasila važnost molitve Krunice. “Zapamti sine-govorila je Bruni-da Krunica nije molitva upućena samo Meni, već Presvetom Trojstvu, u kojem sam prisutna. Upamti: Krunica uči poniznosti, poslušnosti, ljubavi i brani pred opasnostima ovoga svijeta, opasnostima krivog morala, kušnjama protiv vjere, protiv mira, obitelji i cijelog čovječanstva. Sine moj, Krunica je malo Evanđelje, bedem protiv napadaja đavolskih sila. Moli i bit ćeš jak. Ja ću biti s tobom. ovo je Majčino obećanje.”
Drugom prilikom, Bezgrešna je pozvala:” Molite i činite pokoru!” Prava pokora je uzajamna ljubav i praštanje, dakle život zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Svakodnevna uzajamna ljubav, podnošenje i opraštanje vrijede više nego najstroži post i druga odricanja.

Čudo sunca

Dana 12. travnja 1980. godine, na obljetnicu Marijina ukazanja, za vrijeme svete Mise održane u spilji u Tre Fontane sabrani su ljudi vidjeli čudo sunca koje je trajalo 30 minuta. Čudo sunca navijestila je Gospa pet mjeseci ranije samom Bruni. Svjedoci su vidjeli kako je sunce stalo iznad špilje te se počelo kretati u znaku slova M koje je bilo okruženo zvijezdama i svjetlošću koja je mijenjala boje. Nakon nekog vremena slovo M zamijenila su slova IHS, a kasnije su se pojavili Isus i Gospa. U Otkrivenju sv.Ivana govori se o Ženi obučenoj u sunce. Ovo je znak da je marija prva od ljudi uznesena na nebo i da sudjeluje u životu Presvetog Trojstva. Objavljujući se ponovno 23.veljače 1982. godine, Majka Božja je upozorila Brunu na skori planirani atentat na papu Ivana Pavla II. Proroštvo se ispunilo 12. svibnja iste godine u Fatimi, kada je služba sigurnosti spriječila ponovni pokušaj atentata na Svetog Oca.
Čudo sunca ponavljalo se nekoliko puta; 12. travnja 1982., a posljednje se zbilo 12. travnja 2006. godine. Ovako opisuje čudo jedna svjedokinja: “Nakon Mise u svetištu Tre Fontane javila sam se na telefon i čula glas kako pita: `Vidite li sunce?` Izišle smo na balkon i gledale sunce. Kretalo se i mijenjalo boje: zelena, bijela i roza… U trenucima je bilo poput Hostije. Kucalo je kako i svako ljudsko srce. Čudo je trajalo oko 20-tak minuta i donijelo nam je puno radosti i mira.”

Darivajte dar vjere

Majka Božja u Tre Fontane nije pozvala svoju djecu samo da što bolje upoznaju i produbljuju svoju vjeru, već da tu vjeru poklanjaju jedni drugima kao dar! Rekla je Bruni: “Obraćaj se svaki dan, ali trudi se također da ovaj dar vjere primi i tvoja obitelj, tvoji suradnici, susjedi i svi ljudi s kojima se susrećeš. Svi ljudi s kojima se susrećeš Isusov su dar tebi! Oni očekuju od tebe da drugima svjedočiš svoju vjeru i nadu. I nemoj misliti samo na sebe. Što više budeš druge darivao vjerom, tim će više ona u tebi rasti.”

p.M. Piotrovski, TCHr
(preuzeto iz: Ljubite jedni druge)

Na periferiji Rima, nalazi se miesto nazvano Tre Fontane, Tri Vrela. Tu je i jedna pećina. Dana 12. travnja 1947. godine, ukaza se Djevica Objave Brunu Cornacchioli, radniku rimskog tramvaja, i njegovoj djeci.
U blizini mjesta Tri Vrela, nalaze se tri svetišta. Prvo se diže nad mjestom gdje je Apostol naroda položio svoj život za Gospodina. I danas je u crkvi stup na kojem su svetom Pavlu odsjekli glavu; sveta glava se tri puta odbila od obronka, a gdje se dotakla, izbilo je vrelo. Tako je taj kraj i nazvan Tri Vrela. U blizini je i crkva otaca trapista, uz koju je i trapistička opatija. Tu je nekada živio veliki Marijin štovatelj sveti Bernardo; odatle se širila Bernardova nauka i pobožnost prema Djevici. Nedaleko odatle je i crkva, sv. Marija Ljestve u nebo. Tako je nazvaše po jednom viđenju svetog Bernarda. Za vrijeme dok je sveti Bernard jednom služio sv. Misu, ugleda ljestve, koje su se pružale od čistilišta do neba; po ljestvama su se penjale duše oslobođene po sv. Misi, a na vrhu ih je dočekivala Marija i uvodila u Nebo.
U ovoj posljednjoj crkvi nalazi se prava riznica: u nioj su moći svetih Vojnika, kršćanske legije kojom je zapovijedao sveti Zenon, a koju je car Dioklecijan pogubio, jer se ne htjedoše odreći svete vjere.
U dvorištu se i danas nalazi stup, s natpisom koji govori o Bernardovoj pobožnosti prema Mariji. Kad god je prolazio pored slike Majke Božje, on je pozdravljao:
— Zdravo Marijo!
— Zdravo Bemarde, odgovori mu ona jednom.
Na mjestu Tri Vrela bila je pećina i šuma eukaliptusa, koju su zasadili oci trapisti, ali pod naletom novog poganskog duha, ovo mjesto je postalo prljavo i griješno.
Nekada, davno, i pećina u Lurdu bila je sastajalište sotonista, kao što je i ova špilja bila mjesto grijeha. Ali, Ona koja je stala petom na glavu zmije, razbijala je moć Sotone širom svijeta.
To, simbolično izražava i Njena pojava u ovim pećinama, kao i u novim Babilonima: Parizu, Njujorku…
Ona, koja je trgala udove mističnog tijela Sotone (kako bi kazao sveti Grgur Veliki), da bi ih posvećivala i ugrađivala u mistično Tijelo Kristovo, izabrala je Bruna Cornacchiola, koji bijaše otpao od Crkve, postao pristalica jedne sekte, i došao upravo u ovu šumu, gdje je bio zasjeo uz jedno stablo, da pripremi govor koji je trebalo za Uskrs održati, upravo protiv — Majke Božje. Nikada neće izreći tog govora. Toga proljetnog dana on će se obratiti. Ova pećina više neće biti mjesto grijeha, već mjesto pobožnosti.
Nego pogledajmo najprije, tko je taj B. Cornacchiola. Kršten kao katolik, u svojoj ranoj mladosti i iskreno pobožan štovalac Spasiteljeva Presv. Srca i Bl. Dj. Marije, kasnije je skrenuo s pravog puta. Katoličku je vjeru odbacio i postao protestant, a stupio je i u organizaciju, koja ga je obvezivala na ateizam. Napose je fanatički mrzio Presv. Euharistiju, Bl. Dj. Mariju i Sv. Oca Papu. Protiv njih je držao i javne govore.
U svojoj je kući poskidao sa zidova sve znake vjere, lomio ih i gazio nogama. U vezi s time tukao je i svoju ženu. Papu Pija XII, koji je bio utjelovljena anđeoska blagost, tako je fanatički mrzio, da je na posebnom bodežu napisao riječi: »Smrt Papi!« i samo čekao na zgodnu priliku, u kojoj će ga rinuti Papi u srce.

A spomenutog dana dogodiše se čude stvari. Najprije djeci, a onda i njemu ukazala se Majka Božja. Bio je kao izvan sebe, kad je, sastavljajući pod stablom svoj naumljeni govor protiv Bl. Dj. Marije, podigao glavu
i ugledao svoje najmlađe dijete, Ivicu, kako pred spiljom nepomično kleči, drži sklopljene ruke na molitvu i gleda u otvor spilje. Nije to dijete bilo kršteno, a kamoli da bi se znalo moliti!
Otac se podigne sa zemlje, pođe prema djetetu i još se većma začudio, kad je čuo kako mu dječačić u zanosu ponavlja riječi:
»Lijepa Gospođo!…« Na očeva pitanja dijete ni da se gane.
Uzbuđeni otac zovne sada svoju kćerkicu od 10 godina, Izolu. No i ona brzo pada na koljena, sklapa ruke, ožarena je u licu i ponavlja iste riječi kao i mali braco. Otac, sav izvan sebe, zove i svoje treće dijete, Karla, kojemu je tek bilo 6 i po godina, no i ono brzo pada na koljena, sklapa ruke, upravlja pogled prema otvoru spilje i raširenih očiju, a u licu svijetao i sav ushićen, ponavlja iste riječi, kao i mlađi brat i starija sestra: »Lijepa Gospođo!« Otac ne može nikako da se snađe. Napola lud, baca svoje oči sad na djecu, sad prema otvoru spilje. Odjednom gle, kao da ga grabi neka snažna sila. Nečije ruke kao da mu stišču oči. S njih pada nešto kao zastor, a pred njim je sama svjetlost. Spilje kao da više nije bilo, već usred svjetla gleda neobično mili lik nebeske pojave Majke Božje. Gleda ga onako kako to umije samo nebeska Majka. Na njoj je dugo bijelo odijelo, a opasana je crvenim pasom, koji joj na desnoj strani visi do koljena u dva lijepa traka. Preko odijela ima blještav ogrtač, koji joj seže sve do gležanja. Bosim se nogama nalazi na kamenu, usred pećine. Ruke drži na prsima, lijeva je slobodna, a desnom pritišće knjigu sive boje.
Ta njezina neobična ljubaznost, pomalo ga i zbunjuje. Svjestan je svojih teških grijeha počinjenih protiv nje, a i planova za budućnost. Zar ga nije zatekla u spremanju govora protiv nje? I zbilja njemu je jasno, da je njezin smiješak pun nebeske miline i praštanja, ali i pun boli zbog njegova odmetnuća. I prijekora! Zar ona siva knjiga ne označuje njegovu protestantsku bibliju, kojom se je uvijek služio u svojim napadajima protiv katoličke Crkve? I vidi posve jasno kako ona miče lijevom rukom, i kažiprstom upire na zemlju, gdje leži crno platno, a do njega polupano raspelo.
— Ja sam ona koja se nalazim u Božanskom Trojstvu. Ja sam Djevica Objave.
Odmah je shvatio o čemu se radi. Pogotovu, kad mu je odlučnim glasom rekla: *Ti me progoniš!… Sad je dosta!«
Rekla mu je i razlog, radi kojeg je postigao milost obraćenja. Ima je zabtvaliti pobožnosti 9 prvih petaka, što ih je obavio, dok je još bio dobar.
— Božja zakletva jeste i ostaje nepromjenjiva, spasilo te devet petaka Presvetog Srca, koje si obavio. Njegove su mu zablude i grijesi bili posve jasni. U srcu osjeća radi njih veliku bol. »Šta mu je raditi?!« pita sam sebe. Izgledao je kao teški bolesnik, koji se pomalo oporavlja. I tri mjeseca kasnije imao je još uvijek taj bolni izgled. Majci Božjoj je bilo sve predobro poznato, i ona mu ljubezno odgovara: »Vrati se u sveto stado, u nebeski dvor na zemlji!« Dakle vratiti mu se treba u krilo katoličke Crkve, koja je svakome, koji živi po njezinoj nauci, Nebo na zemlji. Poučila ga je i o zabludama, što ih je svojim govorima protiv Nje sijao: »Moje tijelo nije istrunulo, niti je moglo trunuti! Moj Sin i anđeli došli su da me uzmu na dan moga preminuća!«
Preporučuje mu molitvu, a posebno njoj osobito milu — krunicu. Jer je u molitvi silna moć, po njoj će dobiti sve milosti: »Molitva je zlatna strelica, što izlazi iz usta vjernika i stiže do Božjeg Srca!«
Potiče ga, neka izbjegava grijehe, koji su tako mrski Bogu i njoj.
Posebno ga upozoruje na neke vrste duševnih bijednika: na bezbožnike, raskolnike, psovače, bludnike i lakomce. Stavlja mu na srce, da se mnogo moli i druge potiče na molitvu za njihovo obraćenje i za jedinstvo Crkve.
Njemu pak samom odredila je dva svećenika, koji će ga izmiriti s Bogom i povratiti pravoj Crkvi, Nije mu rekla njihova imena, nego način kako će ih naći: »Svećenik, koji te pozdravi riječima: »Zdravo Marijo, sine!« uputit će te svećeniku, koji će te izmiriti s Bogom. A svećenik, koji će ti reći, da ga nešto vuče k tebi, odvest će te Sv. Ocu, kome ćeš odnijeti moju poruku i zamoliti ga za oproštenje zbog otpada od vjere i svetogrdne borbe, što si je vodio protiv njemu.«
Prorekla mu je i protivštine, koje ga čekaju, no neka se ne boji, jer će mu ona majčinski priskočiti u pomoć, kad ga svi prezru i napuste. »Budi razborit prema svima!« — riječi su, kojima ga je potaknula na opreznost.
Nasmiješivši se ljupko ocu i djeci, povuče se tri koraka natrag, okrene se i nestade je, a za sobom je ostavila krasan miris. Kad se je okrenula, i djeci i ocu zasja pred očima njezin sjajni zeleni ogrtač.
Prvi se od zanosa trgne Karlo, skoči i poleti k zidu pećine, uhvati se rukama za zid i vikne: »Lijepa Gospođo!… Zeleni ogrtač!…« Sad sve troje djece navali na oca: »Tko je bio ta Lijepa Gospođa? … Šta ti je rekla? …« »Gospa«, odgovori blijedi otac. »Poslije ću vam sve pripovijedati!« On je odmah u polumraku špilje u svoju bilježnicu unio sve, što mu je Bl. Dj. Marija rekla. Prije nego će otići, napiše izvana na spilji: »U ovoj pećini, 12. travnja 1947. godine, Djevica Objave ukazala se protestantu Bruni Cornacchioli.« Ime »Djevica Objave« upotrijebio je jer tako mu se Bl. Dj. Marija predstavila. Ukazanje je trajalo od 16. do 10. m do 17. s. 30 m.
S dubokim dojmovima u duši silazili su obraćeni otac i sretna djeca niz humak i najprije se, na želju oca, navratiše u crkvu, posvećenu Bl. Dj. Mariji, koja je pripadala Oo. Trapistima, duhovnim sinovima jednog od najnježnijih štovatelja i propovijednika Bl. Dj. Marije, naučitelja sv. Crkve — sv. Bernarda.
Tu se ocu iza toliko godina opet otvore usta na molitvu, a djeci prvi put u životu. Glasom, koji djeca nisu dotle još nikada čula, reče im: »Uvijek sam vam govorio, da Isus nije …« i upre rukom prema svetohraništu. »Ne! On se nalazi ondje unutra, u onoj kućici! Molite mu se!« A onda sam uroni u molitvu kajanja i klanjanja, zahvale i odluke … Duša mu je bila puna i izlijevao ju je pred Gospodinom Isusom, kojega je opet našao i uzljubio svim žarom srca.
Kad su došli kući, žena opazi na mužu neku čudnu promjenu. Vrlo ju je iznenadio onaj ugodni miris, što su ga svojim povratkom unijeli u kuću. Nije ih samo gledala upitnim pogledom, već je i ustima “formirala pitanje. Otac je skoro plačnim glasom poslao djecu u krevet, a onda se ženi obratio riječima: »Vidjeli smo Gospu! … Molim te za oproštenje, što sam te mučio, Jolando! … Znaš li moliti krunicu? …«
»Ne sjećam se dobro!« — odgovara ganutim glasom žena, a onda se oba bace na koljena, da mole krunicu onako, kako su znali… Prve »zlatne strelice« u stanu obraćene obitelji!
I na našem obraćeniku opazilo se ono, što se stalno ponavlja u povijesti Marijinih objava širom svijeta: »Koji je jedanput vide, stalno čeznu da je i opet ugledaju. Naš obraćenik Bruno ne bi gledao ni na umor ni na kasno doba, nego bi hrlio k pećini kod Tri Fontane, kadgod bi navečer iza službe uhvatio nešto slobodnog vremena. Tu bi uzeo u ruke krunicu, bacio se na koljena i molio, molio …
Srce mu je bilo puno i nije bio u neprilici, što da moli. Molio bi nebesku Majku, da mu se još više otkrije, molio bi za zalutalu braću, za jedinstvo Crkve, da se što prije susretne sa svećenicima, koji će ga vratiti u ovčinjak Kristov, što ga je bio ostavio, i odvesti Sv. Ocu Papi…
Potpuna mira još nije bio našao. Svojim očima bi lovio svakog svećenika, što bi ga bilo gdje susreo, i stalno bi se pitao: »Nije li to onaj?«
Konačno je prvoga ipak našao. Ujutro, 28. travnja, uđe u crkvu Svih Svetih (crkva Oo. glasovitoga Don Oriona na Via Appia Nouova) i tu se postavi uza zid sakristije. Bio je sav snužden. Neki mladi svećenik jako se žuri. On ga ipak zaustavlja: »Oprostite, oče. želio bih vam reći jednu riječ!« »Zdravo Marijo. sine! Recite hitno! Žuri mi se! Moram pričestiti vjernike, a onda ponijeti sv. Pričest bolesniku!« »Napokon eto Marijina znaka. To je onaj prvi!« I Bruno brzo izasu: »Ja sam protestant, a želio bih postati katolikom!« »A tako! Dobro! Ja ću vas odvesti svećeniku, koji će to učiniti.« I odvede ga drugom svećeniku, koji ga sasluša, pozove njega i ženu mu na pouku, i bi određen 7. svibnja za obred primanja njih dvoje natrag u Crkvu. Uoči toga dana požuri Bruno k pećini da moli za pomoć Majke nebeske. Spusti se na koljena, uze krunicu i uroni u molitvu … I gle, spilja zasja jakim svjetlom, i on ponovo ugleda Majku Božju. Gledala ga je milim materinskim pogledom, a onda se bez riječi udalji.
Sutradan se roditelji sretne djece odreku pred svećenikom svojih zabluda i budu vraćeni u krilo Katoličke Crkve, a 17. svibnja krstiše još nekršteno najmlađe dijete Ivicu. Brunina je sreća postigla svoj vrhunac. Pronašao je i drugog svećenika, koji će ga po Marijinoj odredbi odvesti Sv. Ocu Papi. Bruno je često ulazio u crkvu Svih Svetih, a neki bi ga svećenik tu uvijek čudno gledao. I jednoga dana upadne taj svećenik u Brunin stan. Čitav se je stan te siromašne obitelji sastojao od samo jedne sobe. I taj svećenik upravlja Bruni riječi: »Cornacchiola, moram ti govoriti… Ne znam … Osjećam kako me k tebi nešto vuče«.
Točno, kako mu je prorekla Bl. Dj. Marija. Bruno mu otkrije svoju tajnu i sprijateljiše se.

Po želji tog svećenika odoše njih dvojica 23. svibnja do Tre Fontane. U spilji kleknu i mole radosnu krunicu. Kod treće Zdravomarije druge desetke Bruno zašuti. Svećenik ga pogleda i opazi, da je u licu posve blijed, zanesen i čuje ga kako, šapčući, ponavlja riječi: »Kako je lijepa! …« A onda se okrene svećeniku i rekne mu: »Opet je došla! …« Svećenik nije vidio ništa, ali je osjetio ljupke mirise i napuni se tolikom svetom radošću, da je nekom mladiću, koji je baš toga časa banuo u Šumu, viknuo: »Gospa!… Ukazala se Gospa u pećini!« Tako sazna Rim, a brzo i ostali svijet za Marijino ukazivanje kod Tre Fontane. Ljudi su hrlili k mjestu Gospina ukazivanja, kajali se za svoje grijehe, molili se i vraćali boiji svojim domovima. Kako je Gospa odmah prigodom svog prvog ukazanja rekla tramvajskom namješteniku Bruni, da će zemlju u pećini očistiti i posvetiti, pa će odsele služiti kao lijek bolesnima na duši i na tijelu, tj. postati čudotvorna i poslužiti kao vrhunaravno sredstvo za obraćanje grješnika i ozdravljivanje bolesnika, to bi posjetnici spilje na povratku kući uvijek ponijeli sa sobom i štogod te zemlje. Pećina je puna ploča zahvalnica za primljene milosti. Prve su godine mnogi osjećali i neobične mirise, koji bi dolaziii iz spilje i širili se daleko, posebno prigodom nekih svetkovina.
Ali su ljudi salijetali i Brunu Cornacchiolu, koji je svima rado govorio o »Djevici Objave« i poticao ih na posjećivanje svetoga mjesta, a bio i sretan, što je baš u to vrijeme kao tramvajski namještenik bio zaposlen na liniji Crkva sv. Pavla – Tre Fontane. Njegove misli i srce bih su stalno na mjestu svoje velike sreće. Ali ga duša nije samo vukla k svetoj spilji, već je tražio i mjesta svojega prijašnjeg djelovanja, ne bi li pružio zadovoljštinu za sve ono zlo, što ga je bio nanio Bogu, Mariji i Crkvi, a one, s kojima je radio na zavađanju duša ili ih je sam zaveo, vratio na pravi put. U tom je poslu bio pripavan i na trpljenje.
Tako je znao od svojih starih drugova biti obasut pogrdama, pa i fizičkim napadajima, ali bi svoj apostolat i dalje mirno nastavljao. Upotrebijavao bi uvijek lijepe riieči, a osobito se je puno molio i prikazivao žrtve, da ljude predobije za Boga i život vjere. Svete pričesti u prve petke za obraćenje grješnika započeo je odmah iza svog povratka u Crkvu, a krunicu je imao uvijek uza se.
30. svibnja, uza sav umor, požuri i opet do mjesta svoje sreće. Klekne, izvadi krunicu i moli. Pećina i opet zasja velikim sjajem. Pred njim je i opet nebeska Majka i govori mu: »Idi k mojim kćerima, pobožnim Učiteljicama Filipovkama, i reci im, neka se mnogo mole za nevjernike i radi nevjere svoga kraja!« I Bruno požuri, da dobrim redovnicama odnese Marijinu poruku.
Ovaj prikaz ukazanja Majke Božje, »Djevice Objave« kod Tre Fontane, u okolici Rima, svršavamo riječima samoga sretnog Brune Cornacchiole, kako ih donosi pri koncu svoje knjige, pod naslovom: »Cornacchiola priznaje« — »Plačući predao sam bodež«, njemački pisac P. Leo Marija Ort:
»Draga braćo i sestre! Nosio sam još i drugu muku u svom srcu, koju hoću da vam sad ispripovjedim, jer tko zna, kad ćemo se opet vidjeti. U svom sam srcu nosio brigu za bodež, s kojim sam se zakleo da ću ubiti Papu. Ispovjednik mi je rekao:
»Nemoj o tome nikome ništa reći. Čekaj na zgodu, u kojoj ćeš ga moći osobno predati u ruke Sv. Ocu.«
Čekao sam. I došao je 9. prosinac 1949. Sv. Otac Papa, koga je propaganda bezbožaca, slobodnih zidara i krivovjeraca strašno napadala, pozvao je grupu radnika k sebi, da s njima moli u svojoj privatnoj kapeli krunicu. Među tim radnicima nalazio sam se i ja. Sv. Otac nije to znao. Ja sam ponio bodež i bibliju, što sam je tumačio krivo, po svojoj samovolji. Na njoj su bile zabiljene riječi: »To će biti smrt katol. Crkvi s Papom na čelu.«
Obadvoje htjedoh predati sv. Ocu!
Iza svršetka krunice okrene se Sv. Otac nama. Zbilja: »Pastor angelicus!« (= Anđeoski Papa — prema glasovitom proročanstvu Malahijinu). U bijelo odjeven, s raskriljenim rukama, kao Anđeo, koji je raširio krila da poleti. On reče:
»Jedan od vas želi sa mnom govoriti!«
Ja kleknem i viknem: »Svetosti, to sam ja!«
Svi radnici učiniše mjesto. Sv. Otac dođe do mene, sagne se prema meni, stavi svoju ruku na moje rame, približi svoj obraz mojemu i upita:
»Šta je, moj sinko!«
»Tu je, Svetosti, protestantska biblija, kojn sam krivo tumačio i čime sam upropastio mnoge duše.«
Plačnći predadoh i bodež, na kojemu napisah: »Smrt Papi!«
»Molim za oproštenje, što sam se usudio to i pomisliti. Svetosti, imao sam u planu ubiti Vas ovim bodežom!…«
Sveti Otac uze te predmete, pogleda me, nasmiješi se i reče:
»Dragi sinko! Time ne bi bio ništa drugo učinio, nego bi Crkvi darovao jednoga mučenika i jednoga papu više, a Kristu pobjedu, pobjedu ljubavi!«
»Da, ali ja molim još jednom za oproštenje!«
»Sinko!« reče Sv. Otac, »najbolje je oproštenje pokajanje!«
»Svetosti! Sutra putujem u bezbožnu Emiliju. Tamošnji su me biskupi pozvali da obavim jedno kružno putovanje u svrhu protupropagande. Imao bih ondje govoriti o Božjem Milosrđu, što me je zapalo posredstvom Presv. Djevice.«
»Dobro, dobro, ja sam zadovoljan. Pođi s mojim blagoslovom!«
I on mi dade svoj blagoslov. Održao sam 40 konferencija, pa ipak nisam umio govoriti. Ali mi je Gospodin uvijek pomogao. Mogli smo tom zgodom ustanoviti više od 600 prekida s bezboštvom.
Nastojat ću predobiti i druge!
Draga braćo i sestre! Oproštenje, što ga zamolih od Gospođina, primio sam. I Sveti Otac mi je oprostio. Molio sam svoju suprugu da mi oprosti, pa mi je i ona oprostila. A sada molim i Vas, da mi oprostite. Jer svi mi zajedno činimo tajanstveno tijelo Kristovo. Zlo, što sam ga počinio u Rimu, nanio sam i Vama u Abruzzima i u cijelom svijetu. Mi tvorimo jedno tijelo, i, ako ja ranim jednu dušu, ranjavam cijelo tajanstveno Tijelo Kristovo. Stoga molim i Vas za oproštenje zbog svega zla, što sam ga učinio. Vi vidite, draga braćo i sestre, kakvo zlo vlada u svijetu. Nema nikakva mira više u kući. Djeca su protiv roditelja, a roditelji se više ne brinu za djecu. Obitelji se raspadaju, pa dolazi do bračnih rastava, dolazi do grijeha. Dolazi do raznih zala. Postoje i opasna oružja.
Ta se oružja zovu atomske bombe. Mi ne treba da se bojimo.
I mi imamo puno oružja, i s njim želimo upoznati one, koji se nazivaju našim neprijateljima:
Oružje naše vjere,
Oružje našeg ufanja,
Oružje naše ljubavi.
Oružje istine!
Upitajmo te ljude. da li vjerujui da li ljube, da li se drže ovih triju bijelih točaka:
Prva bijela točka to je Prestveta Euharistija;
Druga bijela točka to je Bezgrješno začeće;
Treća bijela točka to je Papa!
Slijedeće tri bijele točke: vjera, ufanje i ljubav stupovi su istine. Te tri točke moraju biti jedinstvene, međusobno povezane, jake i pune zanosa. Ako te jedinstvenosti i povezanosti nema, nema ni istine.
Protestanti vele: »Nema Euharistije, nema Bezgrješne, nema Pape!« Bezbožnici govore: »Nema Pape! I mi bezbožnici stupamo u euharistijskim procesijama, u procesijama u čast Majci Božjoj, ali Papu treba ubiti!« Vidite, manjka jedna od bijelih točaka!
Ako te tri bijele točke nisu sjedinjene, ljudi nemaju istine!
Te tri bijele točke ima jedino rimokatatolička, apostolska Crkva.
To su naša oružja!
Nasuprot atomskim bombama ovog svijeta nudimo mi svoja još moćnija oružja. Mi im dajemo ime i zovemo ih:
Atomska bomba molitve,
Atomska bomba klanjanja,
Atomska bomba ljubavi k bližnjemu,
Atomska bomba ljubavi Presv. Djevice prema nama, sveta KRUNICA!
Držimo je u svojim rukama! Molimo krunicu, ona je štit protiv svakom krivovjerju! Štit, koji nam donosi pobjedu, jer se prihvaćamo mača, koji je Krist, naš Gospodin — put, istina i život« (Iv 14,6).
Te tri točke i međusobna ljubav jesu oružja, pomoću kojih ćemo mi sigurno pobijediti i postići, da bude na zemlji »jedno stado i jedan pastir« (Iv 10, 16).
Hvaljen Isus Krist!
Hvaljen Isus i Marija!«
Uskoro Rim sazna za ukazanje Marijino kod Tri Vrela. Narod pohrli u velikoj radoznalosti; mnogi u pobožnosti kleknuše. Imamo pred sobom magazin Oggi od 10. lipnja 1947. Na naslovnoj strani je grupa hodočasnika, djece i odraslih, koji u molitvi kleče pred pećinom. Špilja na mjestu Tri Vrela postat će još jedno mjesto molitve. Oggi će poslije dvadeset i pet godina poslati svog novinara da vidi i opiše plodove tog ukazanja. U Rimu je već 1950. godine, izašla knjiga na našem jeziku, Poruke s Neba, od Viteza Budislava; iz nje smo uzeli neke podatke o ukazanjima kod Tri Vrela.
Marijina poruka odnosila se na cijeli svijet i Bruno Cornacchiola postat će Marijin apostol, propovjednik obraćenja i jedinstva.
U Rim, Sveti grad, prodirao je poganski duh u tim poslijeratnim godinama; kao u nekoj neshvatljivoj i dijaboličkoj uroti sve će se učiniti da sveti grad postane grad zemaljskih zadovoljstava; velika propaganda trebalo je da ga učini gradom »slatkog života«, — »dolce vita«. U toj duhovnoj borbi koja se vodi posvuda, Marija silazi na zemlju, u pećinu grijeha, i ukazuje se velikom neprijatelju Crkve, da bi od špilje učinila mjesto hodočašća, od Bruna Cornacchiola napravila apostola, i da bi se u Rimu borila protiv sotonskih sila…

 

Oglasi