Biblijska misao dana – 03.01. – ZNATI, VJEROVATI, ISKUŠATI

iv-1-29-34ZNATI, VJEROVATI, ISKUŠATI
(Iv 1, 29-34)
Ljudi se danas rado pozivaju na vlastito ‘iskustvo’. Ne žele jednostavno pasivno primiti ili preuzeti određene vrjednote ili religiozno iskustvo, kao gotovo knjiško, teoretsko učenje ili znanje.
Ono što vrijedi jest subjektivna uvjerljivost. Nešto može postati važno za mene tek kroz susret i svakidašnje iskustvo. Mnogi će mladi otvoreno priznati da im je kršćanstvo kakvo susreću po crkvama nekako odvojeno od života. Tu se misli prvenstveno na dosadu koja se javlja na svetim misama. Ta dosada dolazi iz toga što ljudi stvarno misle da na misi ne dobivaju ništa što bi mogli
upotrijebiti. Ili nisu svjesni toga što dobivaju.

Da bismo nadišli ‘deficit’ tradicionalnog kršćanskoga življenja vjere, pred nama je zadatak pounutrašnjenja kršćanske poruke. Naši suvremenici vole reći: Daj da iskusim, i povjerovat ću! Ivan Krstitelj u današnjem evanđelju kaže: “Ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji”.

Jedan od razloga za manjak iskustvene dimenzije vjere leži u iskrivljenom shvaćanju odnosa između znanja, vjere i iskustva. Naime, često se zna reći: ‘Ne znam, ali vjerujem’. Vjerovati znači
ne znati nešto baš točno. Ako takvo poimanje vjere primijenimo sada na vjerske istine, tada bi to izgledalo po prilici ovako: znam da Isus spašava i oslobađa, ozdravlja i oprašta krivnju. Svake nedjelje slušamo evanđeoske izvještaje o tome da su bolesni u susretu s njim opet progledali, čuli, progovorili ili prohodali; da su opterećeni našli olakšanje u Isusovoj blizini, a isključeni opet zajedništvo… Sve to znamo, ali to znanje nije postalo naše čvrsto osvjedočenje, duboko osobno iskustvo. Znanje o otkupljenju nije se spustilo iz glave u srce, nije ušlo u naše tijelo i krv. Mnogi
među nama ne osjećaju Isusovu iscjeljujuću nazočnost, trpe velike bolove, osjećaju se potišteni, opterećeni, pognuti, nipošto oslobođeni i uspravljeni.

Mi znamo da smo otkupljeni, ali slabo vjerujemo, jer nismo to iskustveno doživjeli. Kada čovjek iskustveno doživi da, primjerice, čitanje i slušanje Isusove povijesti unosi tračak nade u njegov život, da se osjeća bolje i snažnije kada u molitvi podijeli s Bogom vlastite brige i jadikovke, strahove i bojazni, tek tada iskustveno zna da slavljenje službe Božje u zajednici vjernika obnavlja snage za predstojeće dane, pa i onda kada se vanjske okolnosti nisu promijenile. Ukratko, čovjek tada osjeća na svojoj koži trag obećanoga otkupljenja i oslobođenja… Sve to treba egzistencijalno iskusiti, osjetiti, doživjeti, iskušati.
Svako euharistijsko slavlje prigoda je da se znanje o otkupljenju osobno iskuša i doživi u zajednici vjernika. Tada svjedočanstvo Ivana Krstitelja u današnjemu evanđelju – ‘Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta!’ – postaje i naše osobno iskustvo.

Anđelko Domazet

Oglasi