Bog sanja čovjeka
Bog je usnuo san. Sanjao je stvorenje. I stvorio ga. Stvorio je nebo i zemlju, cvijeće i grmlje, drveće i šume, brda i brežuljke, rijeke i mora, ribe i ptice, kukce i sisavce. Ali nešto je nedostajalo Njegovu snu. Sanjao je čovjeka koji je stvoren na Njegovu sliku i priliku. Stvorio je čovjeka kao muža i ženu. Ali čovjek je potamnio sliku koju je Bog o njemu imao. Otuđio se od Boga. Pobjegao je pred Bogom, ali i od sebe. Odvojio se od svoga vlastitoga izvora. Nije živio pred Bogom, nego se pred njim sakrio. Zgrčio se u sebe. Zatvorio vrata svoga srca i više nije dao prići k sebi. Ne samo da je napustio zajedništvo s Bogom, nego se okrenu i protiv sebe i protiv svoje braće i sestara. Zastranio je, zapleo se u gustiš svojih vlastitih laži. Bog je tada iznova usnio svoj san. Sanjao je kako je čovjek zapravo zamišljen. I ostvario je svoj san postavljajući novi početak. Dao je da njegov vlastiti Sin, slika Njegove slave, postane čovjekom. „Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu“ (Iv 1,18), On će iznova uspostaviti izvornu čovjekovu sliku. Stavit će pred oči ljudima kakvi bi mogli biti da žive iz jedinstva s Bogom. Podsjetit će ih na njihov božanski izvor, na božansku jezgru koju još nose u sebi, ali koju su potamnili svojim grijehom. Na Božić slavimo Božji san, kakav je postao vidljiv u Isusu Kristu. Slavimo čovjeka, kakav nam je zasjao u svome čistom biću u Isus.
Anselm Grun
Podjeli ovo:
Svjedočanstva & Vjera 