Biblijska misao dana – 7. siječnja – ISPUNILO SE VRIJEME – BOG JE TU

Mt 4, 12-17.23-25ISPUNILO SE VRIJEME – BOG JE TU

Mt 4,12-17.23-25
Tek u trenutcima velikih iskušenja spoznajemo što je i koliko je pojedinac vrijedan. Herod je dao uhititi Ivana Krstitelja i bacio ga u tamnicu. Strašljivci će reći: Bolje je prešutjeti istinu, pa čak i prihvatiti laž, nego doći u opasnost zbog nje dospjeti u tamnicu. Bolje je prešutjeti, nego je izreći javno na trgovima, ulicama, pred kraljevskim palačama. Praktičnije je i unosnije imati straha od ljudi, nego se pokoravati Bogu. Tako to ne bijaše s Ivanom, tako ne bijaše ni s Isusom, tako ni s apostolima koji su kasnije pred Velikim vijećem ustrajali na tome kako se treba većma pokoravati Bogu nego ljudima.
Ljudi od istine ne misle tako. Vide kako se nogama gazi istina, poštenje, oni nisu žrtve svoga kukavičluka, oni ponosno izdižu glavu. Oni ne dopuštaju da se zublja istine utrne, nego je prenose dalje. Njihov je život goruća svjetiljka. Tako je Isus rekao za Ivana. Bijaše svjetiljka koja svijetli u noći svijeta. Ivana se može ušutkati, ali ono što je imao reći, ono što je rekao, nastavlja se u novome liku, u Isusu iz Nazareta. Njega će poslije Herod nazvati uskrslim Ivanom. Nemoguće je ušutkati ono što je od Boga, ono živi u pojedincima koji su iskusili što je to kraljevstvo Božje, što je to Bog među nama.

U trenutku kad se povlači s pozornice Ivan Krstitelj, nasilno, nastupa Isus Krist. Kraljevstvo je Božje blizu, to je temeljna poruka koju ima reći svijetu! Nastupa na Genezaretskom jezeru, u okolnim mjestima. Počela je odzvanjati poruka – dotada nečuvena i neviđena, počela su se događati čudesa, započinje njegovo javno djelovanje. Nečuvene rječi izgovara taj Isus, neviđena čudesa čini on, dašak Neba je među nama. Sve su to mjesta koja su imala milost čuti ono što dolazi izravno od Boga. I Isus je silno ljubio taj prostor, to jezero, taj mali vodeni oval, dvadeset km uzduž, dvanaest u širinu. I danas ga se naziva Božje oko. Za Isusa to bijaše mjesto gdje se zrcali sama Božja blizina, samo Nebo, dio svijeta u koji čovjek treba samo uprijeti svoj pogled. I kako je samo Isus žudio da svako srce bude odraz i zrcalo samoga Boga, da bude čisto kao to jezero, kojih dvjesto metara ispod razine Sredozemlja! Nije Isus bez razloga izabrao upravo to ozemlje koje bijaše svjedokom njegovih riječi i čudesa. Htio je dosegnuti one koji bijahu u tami i sjeni smrti. Bog se želi očitovati upravo tima koji su daleko od javnosti.
Divimo se kako Isus suvereno nastupa, od samoga početka. Bez ikakva straha od čovjeka, od ljudi i kraljeva, zemaljskih silnika. Nastavlja Ivanovu poruku: Obratite se! To će reći: Vratite se k sebi, svome Bogu. Vratite se svome iskonu, ishodištu. A taj je u Bogu. Nije više do Boga, nego do vas, hoćete li biti sretni u životu. Bog je ovdje, on se nudi. I tako počinje onaj čudesni Isusov poziv učenicima, prepun samosvijesti. To je čudo poziva.
I tek što je pozvao k sebi prve učenike, glas o njemu puca na sve strane. Odjekuje u srcima ljudi kao živa jeka, ljudi ga salijeću, svi koje su mučile bilo kakve bolesti, koje su tlačile nevolje. Naviješta riječ o Božjem kraljevstvu, poruku obraćenja. Iz njega izlazi sila koja liječi svaku bolest i nemoć u narodu. Matej izričito spominje tri vrste bolesti, naime opsjednute, mjesečare i uzete. Čisti svijet od demonskih sila, s njegovim dolaskom pada Sotonino kraljevstvo. Nakon što je s Napasnikom obračunao u pustinji, sad se dokazuje i konkretno u svoj svojoj moći na siromašnim opsjednutima, ljudima iznutra rastrganima. Isus im vraća komadić neba u srca i živote. Mjesečari – pa to su oni kojima tama nije tamna, koji bi htjeli dohvatiti zvijezde u svojim snoviđenjima. Isus je prava zora, svitanje u njihovim dušama i bićima. Uzeti, paralizirani – svi oni koji su okovani i sapeti fizički, duhovno ili duševno. Ljudi bez nade, oni koji su u svemu rezignirali, koji su se prepustili stihiji ili rijeci koja ih nosi.
Živimo u vremenu kad je Crkva delegirala moć liječenja, ozdravljivanja liječnicima, bolnicama, psihijatriji ili psihoterapiji. Kao da je zaboravila na iskonsko Isusovo poslanje te poslanje učenika da liječe svaku bolest i nemoć u narodu. Isus je Božjom snagom stupao pred čovjeka, suočavao čovjeka sa samim sobom i silom Božjom liječio svaku bolest. Često govorimo, a ne vjerujemo svojim riječima, u snagu riječi s kojom dolazimo pred čovjeka i ljude. Kod Isusa čitamo kako je naviještao da je kraljevstvo Božje posve blizu, nadohvat ruke. I samo s razloga što su mu ljudi vjerovali, bili su zahvaćeni i izliječeni. Ne smijemo više čekati, čekanje i oklijevanje jest čista izdaja Isusova poziva i poslanja. Sposobni smo i kadri činiti ono što je on činio. Nemamo pravo čekati jer se tako kratko živi, i vrijeme koje proživljavamo, ne dopušta nam da budemo i ostanemo u čekaonici budućnosti.

Fra Tomislav Pervan