PONEDJELJAK – SLUŽBA ČITANJA (07. NKG)

PONEDJELJAK – SLUŽBA ČITANJA (07. NKG)

III. tjedan Psaltira

POZIVNIK

R. Otvori, Gospodine, usne moje.
O. I usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Ps 95 (94). Poziv na Božju hvalu

Bodrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono ‘danas’ (Heb 3, 13).

Ant. Pred lice Gospodnje stupimo s hvalama.

Dođite, kličimo Gospodinu, *
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama, *
kličimo mu u pjesmama!

Jer Gospodin je Bog velik, *
Kralj velik nad svim bogovima.
U njegovoj su ruci zemaljske dubine, *
njegovi su vrhunci planina.
Njegovo je more, on ga je stvorio, *
i kopno koje načiniše ruke njegove:

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, *
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, *
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate: †
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi, *
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši, *
iskušavahu, premda vidješe djela moja.

Četrdeset mi ljeta dodijavao naraštaj onaj, †
pa rekoh: Narod su nestalna srca, *
i ne proniču moje putove. *
Tako se zakleh u svom gnjevu: *
Nikad neće ući u moj počinak!«

Slava Ocu i Sinu * i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova. Amen.

Ant. Pred lice Gospodnje stupimo s hvalama.

HIMAN

Već okrijepi nam tijelo san,
Iz ložnice se dižemo,
O Oče, Tebi pjevamo,
Pomozi nam u poslu tom!

Nek Tebe slavi prva riječ,
Nek Tebe traži srca plam,
Da s Tobom, Bože presveti,
Sva djela naša započnu.

Pred svjetlom tmine iščezle,
Od sunca noć se prepala,
I grijeha, što ga donijela,
S njom nestalo u svjetlosti.

Još smjerno Tebe molimo,
Ukloni svaku ljagu s nas,
I mi ćemi Ti pjevati,
Neprestano Te slaviti.

Podijeli, Oče milostiv,
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim
u kraju vladaš vječitom. Amen.

Ili, po danu:

Mi, Kriste, tebi pjevamo,
Živote, nado vjernika!
Ti put si dobra, začetnik,
Ti svjetskog mira graditelj!

Što vjerni tvoji uzmognu,
Što žele i što uspiju,
To dar je tvoje ljubavi,
To snaga tvoja izvodi.

Mir podaj našem vremenu,
Probudi vjeru stamenu,
Za dobra djela poletnim
Potakni sve nas ufanjem.

Ti mlake duše ozdravi,
Ti srca grešna očisti,
I vatrom marne ljubavi
Probudi na dobrohotnost.

Gospodinu Trojednome
Nek bude slava vječita
Koj život vječni puku svom
U rajskom domu neka da. Amen.

PSALMODIJA

Ps 50 (49). Za bogoslužje u duhu i istini

Nisam došao dokinuti Zakon nego dopuniti (usp. Mt 5,17)

I.

Ant. 1. Bog naš dolazi i ne šuti.

Bog nad bogovima, Gospodin, govori i zove zemlju *
od izlaza sunčeva do zalaza.
Siona predivnog Bog zablista: *
Bog naš dolazi i ne šuti.
pred njim ide oganj što proždire, *
oko njega silna bjesni oluja.
On zove nebesa odozgo i zemlju *
da sudi narodu svojemu:
uberite mi sve pobožnike *
koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše’«
Nebesa objavljuju pravednost njegovu – *
on je Bog sudac!

Ant. 1. Bog naš dolazi i ne šuti.

II.

Ant. 2. Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu.

»Slušaj, narode moj, ja ću govoriti, †
o Izraele, svjedočit ću protiv tebe: *
ja, Bog — Bog tvoj!
Ne korim te zbog žrtava tvojih — *
paljenice su tvoje svagda preda mnom.
Neću od doma tvog uzeti junca, *
ni jaraca iz tvojih torova:
ta moje su sve životinje šumske, *
tisuće zvjeradi u gorama mojim.
Znam sve ptice nebeske, *
moje je sve što se miče u poljima.
Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, *
jer moja je zemlja i sve što je ispunja.
Zar da ja jedem meso bikova *
‘li da pijem krv jaraca?
Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu, *
ispuni Višnjemu zavjete svoje!
‘zazovi me u dan tjeskobe: *
oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.«

Ant. Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu.

III.

Ant. 3. Milosrđe mi je milo, a ne žrtva; poznavanje Boga, ne paljenice.

A grešniku Bog progovara: †
»Što nabrajaš naredbe moje, *
što mećeš u usta Savez moj?
Ti, komu stega ne prija, *
te riječi moje za leda bacaš?
Kad tata vidiš, s njime se bratimiš *
i družiš se s preljubnicima.
Svoja si usta predao pakosti, *
a jezik ti plete prijevare.
U društvu na brata govoriš *
i kaljaš sina matere svoje.
Sve si to učinio, a ja da šutim? †
Zar misliš da sam ja tebi sličan? *
Pokarat ću te i stavit ću ti sve to pred oči.«
Shvatite ovo, svi vi koji Boga zaboraviste *
da vas ne pograbim, i nitko vas spasiti neće.
Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: †
i onomu koji hodi stazama pravim — *
njemu ću pokazati spasenje svoje.

Ant. 3. Milosrđe mi je milo, a ne žrtva; poznavanje Boga, ne paljenice.

R. Slušaj, narode moj, ja ću govoriti.
O. Bog – Bog tvoj ja sam.

SLUŽBA ČITANJA

PRVO ČITANJE: Iz Knjige Propovjednika
(2, 1-3. 12-26)

Ispraznost požude i ljudske mudrosti

Tad rekoh u srcu svom: »Daj da okušam užitak, i vi¬dim što naslada pruža« — ali gle: i to je ispraznost! O smijehu rekoh: »Ludost je«; o užitku: »Čemu valja?« Odlučih tijelo krijepiti vinom, a srce posvetiti mudrosti; poželjeh prigrliti i ludost, kako bih spoznao usrećava li ljude ono što pod nebesima čine za izbrojenih da¬na svojega života.
Okrenuh zatim misao svoju mudrosti, gluposti i ludosti. Što, na priliku, čini kraljev nasljednik? Ono što je već učinjeno. I spoznadoh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je svjetlost bolja od tame.
Mudracu su oči u glavi, a bezumnik luta u tami. Ali također znam da obojicu stiže ista kob. Zato rekoh u se¬bi: »Kakva je sudbina luđaku, takva je i meni. Čemu onda žudjeti za mudrošću?« I rekoh u srcu: »I to je ispraznost!« Jer trajna spomena nema ni mudru ni bezumniku: obojicu će poslije nekog vremena prekriti zaborav! I, jao, mudrac mora umrijeti kao i bezumnik. Omrznuh život, jer mi se učini mučnim sve što se zbiva pod suncem: sve je ispraznost i pusta tlapnja. Zamrzih sve za što sam se pod suncem trudio i što sad ostavljam svome nasljedniku. Tko zna hoće li on biti mudar ili lud? Pa ipak, on će biti gospodar sve moje muke u koju uložih sav svoj napor i mudrost pod suncem. I to je ispraznost. I stao sam srcem očajavati zbog velikog napora kojim sam se trudio pod suncem. Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.
Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke. Jer tko bi mogao jesti, tko li zadovoljan biti, osim po nje¬mu. Mudrost, spoznaju, radost on daruje onom tko mu je po volji, a grešniku nameće zadaću da sabira i skuplja za onoga tko je po volji Bogu. I to je ispraznost i pusta tlapnja.

OTPJEV (Prop 2, 26; 1 Tim 6, 10)

R. Mudrost, spoznaju, radost Bog daruje onom tko mu je po volji, a grešniku nameće zadaću da sabira i skuplja. * I to je ispraznost i pusta tlapnja.
O. Pohlepa za novcem izvor je svih zala. Budući da su joj se neki predali, probili su sami sebe mnogim teškim mukama. * I to je.

DRUGO ČITANJE: Iz Homilija o Propovjedniku, svetoga Grgura Niškoga, biskupa
(Hom. 5: PG 44; 683-686)

Mudracu su oči u glavi

Blažena duša koja je podigla svoje oči u glavu, tj. u Krista, kako to tumači Pavao, jer tim posjeduje oštrinu vida. Ta ima oči ondje gdje nema tmine zla. Veliki sve¬ti Pavao imao je oči u glavi kao što ih imaju i drugi koji su veliki kao i on, svi naime koji u Kristu žive, kreću se i opstoje.
Nemoguće je da je netko na svjetlosti pa da vidi tamu. Isto tako nemoguće je da netko upire oči u ispraznost, ako ih ima u Kristu. Glava je počelo svega. Tko, dakle, ima oči u glavi, taj ima oči u svakoj kreposti, istini, pravdi, u neraspadljivosti i svakom dobru. A Krist je savršena krepost u svakom pogledu. Oči su mudraca u glavi, a bezumnik luta u tami. Tko ne stavlja svoju svijeću na svijećnjak, nego je meće pod krevet, taj svjetlost pretvara u tamu.
Kako ih je mnogo koji drukčije rade! Oni se bore za ono što je gore, i oči su uprli baš u ono o čemu treba razmišljati, pa ipak sebe smatraju slijepima i beskoris¬nima. Tako se hvali sveti Pavao da je lud radi Krista. Njegova se razboritost i mudrost nije bavila onim što nas ovdje zaokuplja. Zato kad kaže: Mi smo ludi radi Krista, kao da govori: »Mi smo slijepi za ono što je dolje, što pripada ovome životu, pa upiremo pogled prema gore, imamo oči u glavi«. Radi toga nije imao ni krova ni stola, bio je siromašan, lutalac, gol, gladan i žedan.
Tko ga ne bi smatrao bijednikom videći ga u lancima, u teškim patnjama, i nakon brodoloma u morskim valovima, i kako ga vezana okolo vode? Ipak, iako je takav izgledao, nije odvratio svoje oči, nego ih je uvijek imao u glavi, pa kaže: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Zar nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibelj ili mač? Tko će moje oči izvaditi iz glave i prenijeti ih na ono što se gazi?«
I nas potiče da tako radimo kad nam zapovijeda da tražimo ono što je gore. To je isto kao da nam kaže da »imamo oči u glavi«.

OTPJEV (Ps 123, 2: Iv 8, 12)

R. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara, * tako su oči naše uprte u Gospodina Boga našega.
O. Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. * Tako su.

MOLITVA

Svemogući Bože, daj da budno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemo glas te ga riječju i životom slijedimo. Po Gospodinu.

ZAKLJUČAK

R. Blagoslivljajmo Gospodina.
O. Bogu hvala.

Oglasi