Subota – Biblijska misao dana – 04. KOR

NIKADA NITKO TAKO ZBORIO NIJE
Iv 7,40-53
Blagdan je Sjenica. Sedmoga – posljednjega – dana svetkovanja bijaše običaj da su svećenici zlatnom posudom zahvaćali vodu iz izvora Šiloama te je donosili u svečanome mimohodu u Hram. Sedam bi puta obišli oko oltara i onda bi izlili vodu na žrtveniku. Time se povezivala misao na onu spasonosnu vodu u pustinji iz hridine, ali se ujedno iščekivao i živi izvor u samome Hramu prema pretkazivanju proroka Ezekijela. Isus koristi prigodu i označava sebe izvorom vode žive, i svi koji budu dionici te vode postat će u njima vodom što struji u vječni život.
Tom riječju Isus bi htio odgovoriti na egzistencijalni strah svakoga čovjeka, na čovjekovu nezasitnu glad i žeđ za bitnim u životu, za onim što mu život ispunja i osmišljava. Isusova je osoba nešto kao pročišćenje, smirenje, zasićenje svega u čovjeku. Čovjek se s Isusom poistovjećuje, i sam postaje drugima p(r)otokom, izvorom vode koja struji i napaja ljude.
Voda je znamen života, ali i životvornoga Duha. Isus se očituje kao duhonosac, njegova osoba izaziva podjelu u narodu. Mnogi pristaju uz njega, drugi ga pak odbacuju. Pismoznanci žele dokazati kako ne može biti prorok iz Galileje, polupoganskoga kraja, pa stoga Isus ne može biti Mesija. Međutim, ne mogu ni znanost a ni teologija reći tko je Isus.
Nastupiti kao prorok u svome narodu znači nastupiti kao Božji glasnik, Božji glasnogovornik. I govoriti narodu, nutarnjom silom biti primoran kazivati ljudima što ne žele nikako čuti. Bijaše to oduvijek teška zadaća. S time se suočio i Isus među svojim sunarodnjacima. Dijeli on sudbinu Mojsija, Ilije, Izaije, Jeremije.

Isus će reći: Ja sam vatra koja sažiže, voda koja natapa, ljubav koja podiže, istina koja se nudi. Ja sam sve ono što obnavlja, sjedinjuje. Iz mene istječu izvori što struje u život vječni. Ja vam dajem svoga Duha.
U međuvremenu vraćaju se sluge koji su poslani uhvatiti Isusa neobavljena posla. Svojim poslodavcima vele – krajnje pošteno – kako nisu mogli obaviti posao jer su doživjeli Isusa posve konkretno kao jednoga koji govori Božje riječi. Nikada nitko nije govorio kao što ovaj čovjek govori. Nerijetko obični, mali čovjek daleko lakše sluša, čuje i prihvaća riječ nego učenjak sa svojim predrasudama. Isusova riječ ima takvu moć i zračenje da osvjedočuje čak i one koji joj se zatvaraju i protiv nje se bore. Farizeji preziru obični puk, on je za njih svjetina koja ne poznaje Zakona i kojom se dade lako manipulirati.
Obični čovjek, obični neuki svijet slijedi Isusa, slijedi onoga tko ga usrećuje. Mali čovjek osjeća da je ovdje netko tko ga ljubi i prihvaća. Drugoga svjedočanstva nema. Nitko nije govorio kao što ovaj Isus govori. On je ljude dirao, on je govorio tako da su njegove riječi pogađale dušu i srce, on je donosio svjetlo i Boga u čovjekovo srce.
Zakonoznanci proklinju u ime Božjega Zakona ljude koji su od njih bliži Božjoj istini. Bacaju prokletstvo na one koji ne misle kao oni. Misle da znaju što Zakon misli i propisuje, misle da su proniknuli u duh Božjega zakona i smatraju svojom obvezom drugima svoje nametati. Ne trpe novotarije. Oni propisuju Bogu kakav bi morao biti. Sve to što taj Nazarećanin govori jest bez korijena i povijesti, neprovjereno, priča za malu djecu. Ništa tu nije sigurno. Prema Isusovoj riječi njih zapravo osuđuje sami Mojsije jer ne žele vjerovati onome o kome svjedoči već Mojsije.
Na pozornicu ponovno stupa Nikodem koji nam je poznat iz onoga noćnog razgovora s Isusom te upozorava na načelni postupak u vođenju procesa protiv nekoga. Čovjeka se može osuditi samo onda kad je prije saslušan. Međutim, i prema njemu nastupaju s osudom. Bolje bi mu bilo da se bavi Pismom jer prema njemu nikakav prorok ne može ustati iz Galileje! Nikodem nastupa čisto formalistički, ne govori on o onome što mu je zborio za noćnoga razgovora sam Isus, o životu odozgora, o Duhu koji donosi život. Doduše, i on zastupa Zakon. Ali, ako se pozivate na Zakon, onda idite do kraja. Nemoguće je činiti nepravdu uime Zakona.
Isus se predstavlja kao opasnost za njih. Smatraju se ugroženima. Isus je za njih i njihov ugled i položaj koji imaju u narodu čista ugroza, njima prijeti gubitak utjecaja u narodu, gubitak gospodarenja nad običnim čovjekom. Stoga smatraju svojom obvezom ovoga Isusa što prije onemogućiti, domoći ga se i predusresti bilo kakav oblik pobune među običnim pukom. Ne mora to proizlaziti iz zlovolje ili nakane, nego je to jednostavno način na koji razmišljaju svi koji snose nekakvu ‘odgovornost’ u odnosu na druge ljude. Napose ovdje u Jeruzalemu, gdje sve vrije, a rimski su upravitelj i vojnici posvuda.
Isus se pak sa svoje strane ne da ušutkati. Isusa ne će spasiti mudri Nikodemov savjet. I njegovo je ponašanje u stilu, ‘da – ali’. Isus je previše toga ‘zatalasao’ i zato bijaše smrt neminovna. Previše je zagazio u močvaru i žabokrečinu svoga okolja, zahvatio u smrtonosne vode farizejskoga ponašanja i kvara. On donosi novinu iz samoga Božjega krila, milost i istinu u život koji i nije život. Donosi istinu koja je životvorna. Cjelokupna Isusova poruka temelji se na tome da je Duh nešto posve osobno, živo, živodajno, i da čovjek treba upiti u sebe tu božansku energiju. On je Tješitelj, on uvodi u istinu života i Isusove osobe, on natapa sve što se sasušilo.

fra Tomislav Pervan

Oglasi