Četvrtak – Biblijska misao dana – 05. KOR

kamenČetvrtak – Biblijska misao dana – 05. KOR

Iv 8,51-59
Nastavak Isusove raspre sa Židovima iznosi na vidjelo svu tragiku i vaskoliki jaz koji ih međusobno dijeli. Međusobno optuživanje da su u dosluhu sa samim Đavlom, da su opsjednuti, za Isusa da je ‘Samaritanac’, tj. gori od samih pogana. Isus odbija primisao da bi bio opsjednut. Njegovi protivnici svojim prigovorima usmjeravaju se protiv Boga, obeščašćuju samoga Boga. Iznovice ih poziva da prihvate njegovu spasotvornu riječ i osobu. Tko to učini, spasit će se od sigurne, vječne smrti.
Upravo to smeta njegovim protivnicima. Tko je on da ih spasi od smrti? Time on samo dokazuje svoju opsjednutost. Prema svjedočanstvu Pisma svi su proroci umrli, počevši od Abrahama. I da ovaj sada, nekakav Isus iz Nazareta, tvrdi kako on spasava od sigurne smrti. Neshvatljiva megalomanija i umišljenost s Isusove strane, tako oni poimaju. Isus ima pak spočitava nepoznavanje Boga makar se zvali sinovima Abrahamovim i njegovim potomstvom. Za sebe tvrdi da jedino on poznaje Oca. Kad bi to zanijekao, bio bi lažac kao što su oni.
Isus prihvaća njihov prigovor: Da, ja sam veći od Abrahama. Pravo ste kazali, kao da im želi reći. Abraham je vidio moju proslavu, a Isusova proslava jest samo ona na križu. To je Isusov pravi čas! Abraham je imao proročko viđenje i u njemu sagledao Isusovo poslanje i proslavu. Isus naglašava svoju preegzistenciju, vječno postojanje u Ocu i iz Oca. Abraham se rodio i umro. Isus je bio prije Abrahama, i kad Isusa uzdignu, spoznat će da Isus jest. Ja jesam! – To je protivnicima ravno bogohuljenju i zato ga žele kamenovati.

Čovjek mora sa žalošću ustanoviti kako se velika tragika razastire nad Abrahamovim narodom. Upravo oni koji se tako rado pozivlju na svoga praoca Abrahama ne prepoznaju trenutak u koji ih je Bog konačno pohodio, u kome su se ispunila sva obećanja i očekivanja stoljeća i tisućljeća, tolikih naraštaja. Isus im prigovara kako takvo što nikada ne bi učinio jedan Abraham. Kad biste bili Abrahamova djeca, činili biste njegova djela, tj. kad biste se prema njemu orijentirali, ne biste došli u iskušenje, ovako se prema meni ponašati. U objavi Gospodin je rekao Abrahamu samo jedno: “Budi cjelovit preda mnom!” Budi pravi, budi integralan čovjek. Cjelovit je i danas na Istoku pojam pravilnosti, ispravnosti, pristanka. Dakle, ne trajno nijekanje samoga sebe, nego prihvat i hod u novome svjetlu.
Štoviše, oni tvrde: “Sad znamo, po savjesti: Opsjednut si!” Trenutak u kome zauvijek odbacuju Isusa. Oni imaju svoje razloge. I Isus ima svoje razloge. Oni navode svoje, Isus svoje. Isus ruši ljudske autoritete kako bi uspostavio Božji. Tek kad čovjek napusti svoje uhodane pozicije, bit će sposoban vjerovati. Tek kad povjeruje, ima život. Tko ne vjeruje, doskora će naći kamenje koje će onda baciti na Isusa. I tako kroz cijelu povijest.
Isus je velika ispružena ruka koja čovjeka želi spasiti od provalije i egzistencijalnoga straha. Nevidljiva ruka koja se prema svakomu od nas ispruža. Pred Isusom ne vrijedi pozivanje na nešto povijesno, minulo, nešto što je biološki ili sociološki bilo uvjetovano i preživljavalo, pa tako ni u židovstvu a danas ni u kršćanstvu, kao čimbenik tradicije, predaje. Ne vrijedi hvaliti se kršćanstvom koje ima iza sebe dvije tisuće godina. Budizam je još petsto godina stariji, hinduizam daljnjih tisuću godina, a židovstvo ima svoje daleke korijene.
Ne pomaže mnogo u stvarima osobne vjere tradicija, povijest, pripadnost, čovjek se ne smije time umirivati, ne smije se odavati lažnomu miru ili uvjerenju kako bolje od drugih znamo, kako smo napredniji u svojoj vjeri i znanju. Ne vrijedi danas ni nama pozivanje na Isusa kao što nije vrijedilo pozivanje za Židove na Abrahama. Ne smijemo reći: Imamo Krista i time automatski pristup Ocu. Ne, nego moramo pred Isusa staviti svoju osobu, svoju egzistenciju, i pred njim se zapitati tko sam i što sam. Ne vrijedi pozivati se na njega, nego se treba pitati: Kako ja živim s Isusom, jesam li na njegovoj strani? Ne ćemo biti ni od čega pošteđeni. Treba živjeti slobodan, otvoren život, treba unići u rizik. Fizička smrt nije zapravo smrt, daleko je strašnija duhovna smrt koja nam prijeti. Tko se ne boji smrti u Isusovu smislu, taj nema nikakva straha. Najgori oblik smrti jest ne biti prihvaćen ni ljubljen.
Isus od samoga početka jest i ostaje Znak osporavani, znak protivljenja. Na njemu se duhovi dijele i luče. On izaziva na odluku, provocira svojim ponašanjem i riječima. I na nama je reći mu tko je i što je u našemu životu. Priznamo li ga svojim Bogom, onda u našemu životu ne ostaje ni kamen na kamenu na istom mjestu. Onda on stvari slaže kako samo on to umije i zna. Dopustimo mu to. Isusove su riječi ovdje u odnosu na Židove tvrde, nemilosrdne, jednoznačne i jasne. One nas stavljaju pred jasni izbor: Ili – ili. Nema mogućnosti povlačenja ni uzmaka. To se mora dogoditi. Gdje ne dođe metla, prašina se i prljavština slaže. To je Isusova poruka i ovdje. Treba skinuti sve naplavine i nanose prošlosti te se odlučiti za ono što on donosi svijetu.

 

fra Tomislav Pervan

Oglasi