CVJETNICA – Propovijedi (A)

 Isus je svečano dočekan u svome gradu na svečan način, da se ispuni proroštvo. Da se ispuni i drugo proroštvo o patnji Sluge Gospodnjega, pobrinuo se taj isti narod. Optužbe su sročene i smišljene tako da ne mogu promašiti ili “faliti”. Jedna optužba je protiv Boga njemu stavljena u usta, a druga protiv cara, pa ako jedna ne bude dovoljna, odmah je tu i druga. Optužba za ovozemaljsko je bila da zabranjuje davati caru porez, a za božansko da se pravi Bogom. Opet, da se ispuni proroštvo i da se pokaže slava Gospodnja, Isus prihvaća sve ono što mu je Otac naredio i radi čega je k nama došao. Ovaj ulaz počinje svečano i svečano će se završiti i Uskrsom i Uzašašćem. Zato Crkva danas i slavi ovaj ulaz da nas pripremi na čine Muke Gospodnje, ali i na pobjedu groba i Kalvarije. Ovo je za nas jedna vrsta Tabora (kao što je Isus poveo učenike da ih pripremi na sve ovo) da se i mi pripremimo i prihvatimo, pa na koncu se nađemo u pobjedničkoj koloni Uskrsa i Uzašašća Gospodnjega.

Blagoslov grana palmi i grančica maslina postoji na Istoku već od IV. stoljeća kod sv. Ćirila jeruzalemskoga biskupa. Palme i masline su se donosile od potoka Cedrona, što je imalo i još veće značenje. Vrlo brzo ovaj obred i običaj se spominju po samostanima u Siriji i Egiptu. Zato je ovaj čin kasnije pomogao ili ponukao da toliki monasi – redovnici traže i dobiju dopuštenja od svojih poglavara da provedu svoju Korizmu u pustinji poput Spasitelja, da bi baš se vraćali u samostane za ovaj svečani ulaz i blagoslov na Cvjetnicu. Ovi čini na Zapadu se spominju tek kasnije na kraju VI-ga stoljeća kod sv. Grgura.
Danas svečanom procesijom sa maslinovim grančicama i cvijećem u rukama počinjemo Veliki Tjedan u kojem ćemo se spomenuti muke, smrti i uskrsnuća Kristova i naošm vjerom živjeti sve ove tajne s njime. Stoga se moramo pripremiti i znati iskoristiti vrijeme što je pred nama na onim uputama koje smo imali i proživjeli u samoj Korizmi. Samo vjerom možemo razumjeti sve ove tajne i nikako drugačije. Stoga će nam izgledati, a ne izgleda nego je to tako i točno, da u sva tri godišta Sveta Crkva kao niujednoj drugoj prilici ponavlja gotovo sve jednako. Istina različiti su ulomci evanđelja za procesiju, ali govore o jednom – o Isusovu svečanom ulasku u Jeruzalem gdje će biti osuđen na smrt križa, gdje će umrijeti, ali i uskrsnuti. Zatim tu su i četiri Evanđelja o jednoj te istoj muci, smrti i uskrsnuću Kristovu. Veoma su male razlike u glavnim crtama evanđeoskih izvješća.
Svi nam žele reći da da su se muka i smrt Isusova dogodili “za nas ljude i za naše spasenje”, onako kako molimo u vjerovanju, a to se sve dogodilo po slobodnom posluhu Isusovu nebeskom Ocu po njegovom planu spasenja griješnoga čovjeka kojega Bog ljubi neizmernom ljubavi. On je to učinio za nas jer nas ljubi i dao svoga Sina.
Njegov Sin nas poziva da mu odgovorimo i mi danas nošenjem križa svaki dan. Istina puno puta se njegov križ ne vidi među nama, ali je tu; tu je Krist koji pati na puno načina i mjesta kao što kaže u usporedbi o konačnom sudu “bijah žedan, gladan, u zatvoru… ne dadoste mi jesti ni piti i ne pohodiste me…”. On je dao živod za nas da nas učini Djecom Božjom i učini braćom jedne drugima zapovijedajući nam da ljubimo jedni druge kao što nas je on ljubio i to je najveća ljubav (Iv 15,12…).
U svemu ovome niakda ne smijemo zaboraviti današnji naš početak slavlčjenja ove svete mise procesijom, palminim granama, pjesmom i slavljem samome Gospodinu kojemu smo klicali “Hosana”. Kada je činio čudesa i bio im blizu za sve onda su ga htjeli zakraljiti svi, pa čak i protivnici, a oni maleni su bili spremni dati svoj život za njega. To su potvrdili svečanim ulaaskom i kraljevskom počašću kada je ulazio u Jeruzalem. Što sirotunja može više darovati od one jadne odjeće na sebi. Skidali su onu jadnu odjeću i bacali je u znak zadovoljstva po njegove noge, a ovo zadovoljstvo potvrđivali palminim grančicama i cvijećem kojega ima veoma malo u bezvodnim zemljama, pa je upravo još veći znak ljubavi prema onome kome se poačst iskazuje. To je danas vrhunac dočaeka koji se mogao pripremiti nekome. To je dannas Isus koji ulazi u Jeruzalem. Nijedan velikaš niti vladar nisu tako nešto mogli lijepoga doživjeti. No, nijedan velikaš niti vladar nisu mogli doživjeti ni ono što je doživio on nakon nekoliko dana kada će taj isti svijet umjesto cvijeća, halja i palminih grančica promjeniti izraz lica od anđeoskoga u krvoločni i pesnicom uzrak vrištati “raspni ga, raspni”. Ova činjenica mora lebdjeti pred svima nama veoma često i pitati nas smijemo li mi osuđivati onu svijetinu koja nam se načas, hledajući sve ovo gadi. No, polako! Moram se upitati da ja nisam tamo među onima i na svečanom ulasku i pred Pilatovim dvorom. Koliko sam puta dijelio sudbinu ovoga stava i prema Isusu ili prema toliki drugima s kojima živim. Olako prihvaćam i olako se zanosim, ali iz usporedbe o sijaču, ono zrno je palo na plitko tlo i usred žege sunca i problema svakidašnjice u meni se ugasi život one stabljike žita, ali se rodi žestoki korov koji može odoljeti svemu samo da bude otrovan i da od mene čini ovakvu osobu.
(budući da je danas Muka, propovijedi moraju biti kraće, pa zato samo još jedna crtica koja se može ovih dana lijepo iskoristiti o Adamovom grobu).U podnožju kapelice Kalvarije se nalazi tzv.Adamova Kapelica. Po jednom veoma starom vjerovanju se drži da je Golgota-Kalvarija također mjesto Adamova groba, prvoga čovjeka; tako da se kaže da ke Kristova krv tekući sa križa sa Kalvarije došla do samoga Adamova groba čisteći ga tako od istočnoga grijeha, kako njega tako i cijelo čovječanstvo. Vjerovanje koje je i danas aktualno i koje nalazi svoje upurište podno Kalvarije u tolikim “raspećima-raspinjanjima” koja se i danas događaju, uvijek imajući uporište u ovoj pobožnoj tradiciji.
I još jedno!
Svi mi sa Zapada koristimo za baziliku u kojoj se danas od Konstantina nalazi i Kalvarija i Grob Isusov zovemo Bazilikom Svetoga Groga (San Sepolcro),međutim čitav Istok od početka zove Bazilikom Uskrsnuća. Nije naodmet i ovo zamijetiti, ako i pitanje zašto je Istočno Rimsko Carstvo trajalo tisuću godina dulje. Nije li, možda među nama, odgovor zato što je uglavnom duhovnost Crkve uvijek bila jača na Istoku nego na Zapadu. Ovdje mislim posebno na prvo tisućljeće do raskola 1054. do Focija.

Danas: “Hosana Sinu Davidovu”, sutra: “Raspni ga, raspni!” Ostaje pred nama njegov upit: “Puče moj, što učini tebi?”

Palma i maslina iz Cdrona su znak ovoga dana…

+ fra Franjo Mabić

12.04.2014.

Oglasi