VAZMENA SUBOTA – Biblijska misao dana

Oni koji su Isusovi - prepoznaju se, ma gdje bili.
Mk 16,9-15
Ponovno se u izvještaju o Isusovu uskrsnuću spominje nevjera kod učenika. Oni jednostavno ne mogu vjerovati ženama. One su za njih nevjerodostojni svjedoci. Sjetimo se, onodobno žene nisu bile kvalificirani svjedoci u parnicama. Nisu mogle svjedočiti na sudu. Pa tako i u očima apostola one su one koje pronose sulude novosti, haluciniraju. To je najbolji dokaz kako učenici nisu mogli biti izvorno pogonsko pero za potonju evangelizaciju ili nastanak Crkve. Njihova vjera nije proizvod njihova doviđanja, fantazije ili pričina kojima bi ublažili bol i tugu za izgubljenim Učiteljem. Sami im Uskrsli mora izbiti iz glave njihove sumnje i nevjeru. I tek postupno vjera zahvaća njihova srca, postaju osvjedočeni svjedoci koji su i sami ubuduće sposobni druge osvjedočivati, koji su kadri evangelizirati. I tako se zublja vjere prenosi s naraštaja na naraštaj.
Vjerovati u uskrsnuće, vjerovati u Krista ne znači misliti na neku davnu povijesnu osobu koja je živjela u Palestini prije dvije tisuće godina. Vjerovati u Krista znači upustiti se ovdje i danas u proces koji je na djelu u svijetu od događaja Isusova uskrsnuća. Svi su sveci, proroci, duhovni učitelji crpli snagu upravo iz te božanske dubine sadašnjega trenutka. Uskrsli je pobijedio moć smrti te granice i uskoću vremena. On je među nama, on se s nama susreće u našemu danas. Od Isusova uskrsnuća na djelu je proces koji će svršiti u onome Pavlovu, kad jednom bude Bog sve i u svemu. Uskrsnuće je jamstvo trajne Isusove prisutnosti među nama. Treba se prepustiti toj dinamici u vlastitom svagdanu.
Isus odašilje svoje u cijeli svijet s nalogom da naviještaju Evanđelje svemu stvorenju. Ne samo ljudima. Evanđelje je namijenjeno cjelokupnom Božjem stvorenju, svemu što jest, što opstoji, što je Bog stvorio. Jasno, tu se ponajprije misli na ljude, na ljudska stvorenja, ali je i sve ostalo uključeno. Nitko nije iz Božjega plana spasenja isključen, na djelu je preobrazba svijeta iz staroga u novo, na djelu je novo stvaranje. Vjernici moraju postati novi stvor u Kristu Isusu. Isus i njegova poruka definitivna su i završna Božja riječ svemu stvaranju.

Isus je započeo svoj nastup u Galileji propovijedanjem Evanđelja, a na apostole prenosi isti nalog, navijestiti svemu stvorenju Radosnu vijest. Kao da se premošćuje taj luk – početak i kraj premošteni su velikom dugom, velikim lukom. U riječi Evanđelja čovjek se susreće s riječju koja podiže, donosi život, riječju koja je riječ života i smrti. Nakon te riječi nema više drugih riječi koje bi bilo spasotvorne ili životvorne. Spasenje i sud zavise od vjere u Isusa Krista i njegovu riječ. Uz Evanđelje i vjeru vezan je i nalog krštavati.
Markovo Evanđelje započelo je izvještajem o Isusovu krštenju, kako se Duh Sveti spustio na Isusa u vidljivu obličju te kako je nebeski glas Isusa oslovio kao Božjega ljubljenoga Sina. Isto Evanđelje svršava Isusovim uzašašćem na nebo odakle nam on jamči da smo svi Božja ljubljena djeca, sinovi i kćeri.
Za osobe koje su se onda susrele s Isusom bijaše odlučujuća njihova veza, povezanost s Isusom. Isus je upostavljao kontakte, izvlačio ljude iz njihovih tamnica i izolacije, stvarao od njih subjekte. Takvima je onda govorio o kraljevstvu, o novom čovjeku, novom Savezu koji želi Bog sklopiti s ljudima. Bog želi stupiti s čovjekom u vezu, u odnos. To bijaše poslanje Isusovo u ovome svijetu. Bog čovjeka ne otpisuje nego mu daruje svoje srce. Čovjek stupa u odnos s Bogom. Na Golgoti se taj život Božji razlio u cijeli svijet, na Duhove je sav svijet uključen u dinamiku Novoga zavjeta.
Isusov nalog učenicima da pođu u cijeli svijet samo je proširenje Novoga zavjeta na sve narode. Bog se ne ograničava više na izabrani židovski narod. Učenici trebaju biti riječju i životom svjedoci novine koja je nastupila Kristovim uskrsnućem. Njihova je uloga liječiti svaku vrst bolesti i nemoći. Upravo kao što su to činili kad ih je zemaljski Isus odašiljao da liječe bolesne i govore o blizini kraljevstva Božjega. To što je činio Isus trebaju nastaviti i njegovi poslanici u svijetu.
Dakle, apostoli i njihovi nasljednici moraju biti novi ljudi koji govore o novini života, o slobodi koju nudi sam Bog u Evanđelju. Čovjek jest i ostaje Božja slika i prilika, i zato ga ne smiju definirati druge sile i moći, protubožne. Želi da se ljudi oslobode okova svijeta i Zloga te da im bude moguće zvati Boga Ocem. Zajednički moliti Očenaš – srcem i razumom. To je put do općeljudskoga identiteta. Postati novi čovjek i biti kadar reći da je nov u svjetlu Isusove riječi i osobe.
Bog je postao čovjekom na takav način da je ubuduće čovjek kadar i sposoban slijediti svoga Boga na vlastitu putu do Boga. Nemoguće bijaše izmisliti pojavu kao što je Isus – pa ni u najvećoj znantvenoj fantastici niti u najsnažnijom poeziji. Trideset i tri godine života, i u tim godinama toliko nabijena, intenzivna života da se svatko može pronaći u njemu, u njegovoj ljubavi. Svi bez razlike, mali i veliki, siromašni i bogati, ljubljeni i prezreni, poniženi i vladari. Taj Bog s ljudskim licem koje uvijek iznova možemo susresti. Tragove mu možemo posvuda otkriti. Oni koji su Isusovi – prepoznaju se, ma gdje bili. I u pustinji, i u velegradima, i u malim kapelicama. To je i povlastica, i milost, ali i teška obveza biti navjestitelj ovoga novoga što je zasjalo svijetu u Isusu Kristu. Vjesnik Evanđelja o raspetom i uskrslom Gospodinu Isusu.

fra Tomislav Pervan

Oglasi