Petak – Biblijska misao dana – 2. VAZ – TKO ĆE NAHRANITI SILAN SVIJET?

Iv 6,1-15TKO ĆE NAHRANITI SILAN SVIJET?
Iv 6,1-15
Život svih velikana duha, znanosti, tehnike i umjetnosti sastoji se u intimnoj želji da svoje djelo, svoj životni opus pretoče u jednu misao, jednu ideju, konkretnu sliku, u jednu cjelovitu životnu sintezu, u nešto što bi bilo kruna njihova života i stvaranja. Stoga i danas imamo pokušaje i potragu za teorijom koja bi protumačila pojavnost svijeta, sve fenomene, potragu za svjetskom formulom, koja bi u sebi sažimala sve. To ćemo pronaći i u Isusovu životu. Nastupio je riječu o kraljevstvu Božjem, o radosnom navještaju svima. Situacija u kojoj je naviještao ne bijaše nimalo ružičasta. Sve je slutilo brzome kraju i zato je on sebe i svoju osobu sažimao u kratke izričaje koje ćemo pronaći napose u Ivanovu Evanđelju, gdje on u prvom licu i prvom padežu izgovara svoje “Ja jesam” – počev od razgovora sa Samarijankom do onoga očitovanja u Getsemaniju pred raspojasanom i naoružanom svjetinom, kad izgovara “Ja jesam” – a oni svi popadaju na zemlju.
U tome okviru “Ja jesam” – imamo njegov govor o tome kako je on kruh života, svjetlo svijeta, vrata, pastir, uskrsnuće i život, put, istina i život, pravi trs. Jednom riječju, on u tim zornim slikama izriče sebe i svoju osobu. Posebno mjesto zauzima njegova riječ o tome kako je on ‘kruh života’. Cijelo je šesto poglavlje Ivanova Evanđelja posvećeno upravo toj zbiljnosti. Danas započinjemo čitanjima iz šestoga poglavlja Ivanova Evanđelja. U Ivanovu Evanđelju nema za vrijeme Posljednje večere izvještaja o uspostavi euharistije, gdje Isus uzima kruh i vino izgovarajući sudbotvorne i povijesne riječi, kako su to njegovo tijelo i krv. Ivan tu zbiljnost iz Isusova života prenaša u svoje šesto poglavlje gdje Isus nudi sebe kao kruh života.

Isus pogleda u nebo, izgovara zahvalnu molitvu. Slavi i blagoslivlje Oca. Samo Nebo može utažiti čovjekovu egzistencijalnu glad i žeđ. Nikakva socijalna skrb ili pomoć – “dajte im vi jesti” – (a što to možemo ponuditi, da bi se čovjek nasitio? Prazno srce, malo ljubavi, odveć sebičnosti i vlastite pohlepe i lakomosti pod vidom altruizma) nije sposobna do kraja ispuniti ono što čovjek istinski želi i za čime gladuje i žeđa. Dobri su i potrebni “Karitasi” i karitativne ustanove. Tu se apelira na čovjekovu darežljivost, ali nije u pitanju čovjekovo tjelesno dobro.Riječ je o hrani koju smrtnik ne može ponuditi, hrani koja pruža život, a ne samo trenutno zasićenje.
Isusovi su suvremenici prihvaćali Isusa samo sa stajališta korisnosti. Dok im je koristio i trebao, valjao im je. Učiniti koje čudo, ozdraviti kojejga bolesnika, poslužiti njihovim vlastitim interesima ili predodžbama. Nisu se mogli dovinuti do smisla cijelog prizora koji se odigrao tamo negdje na golanskim pustarama. Kao ishod svega žele ga učiniti svojim kraljem. Da nad njima vlada i očituje svoju moć. Isus je toliko puta očitovao svoju vlast i moć, svoj autoritet, ali samo služeći čovjeku, a ne gospodareći nad njime. Biti kao Bog – to je želja i zamka svake vlasti, još od Adamova vremena, a to je čežnja svih diktatora, malih i velikih. Isusu jest ‘dana sva vlast, nebeska i zemaljska’, on jest ‘Pantokrator’ – Svedržitelj i Svevladar, ali samo u službi nas. Masa hoće jaka, snažna čovjeka i vođu, ali Isus izmiče toj zamci. Isus se povlači sam, u goru. Želi nam reći da slijedimo njegov primjer. Služiti, a ne gospodariti.
Čuli smo u ovome izvještaju kako Isus silazi s Brda i vraća se na Brdo. Isus se uvijek povlačio na brda i uzvisine na molitvu i u molitvu. Tu se odvijao njegov intimni duboki razgovor s Ocem. On izvorno dolazi na svijet iz razgovora s Ocem i ponovno se vraća u jedinstvo s Ocem kroz molitvu i razgovor, tako da možemo zaključiti kako on u čudu zapravo ne umnaža obični kruh, nego daje ljudima sebe kao kruh, kao životnu snagu, prenosi na njih svoju ‘radijaciju’.
Stoga sili učenike da se zapute u lađicu, a sam izmiče masi i povlači se na brdo na molitvu. Ne znamo koji je sadržaj njegovih molitava. Možda je to molitva slična onoj prije izbora učenika, ili pak onoj u Getsemaniju, prije muke. Pred njm su velike odluke, njega nosi Duh, njega vodi Duh, pokoran je Ocu, s njime je u dosluhu. Njegovo je vršiti volju Očevu, volju onoga koji ga posla. Prije svih značajnih trenutaka u svome životu Isus moli. Uspinje se na Brdo. To je brdo nešto kao novi, drugi Sinaj. U Ivana nema doduše Govora na gori, ali ono što Isus čini jest znakoviti govor, govor znakova. Sve je to poruka. Isus daje kruh, i to je prvi i najvažniji sadržaj, to je sinteza svega. Tu se sažimlje sve.
Ljudi ne shvaćaju njegovu gestu s umnažanjem kruha. Žele ga zakraljiti. To je ono što je nazočno kroz svu povijest. Mase hoće kruha i igara, panem et circenses, kao u starom Rimu, pun želudac i zabave, bez velike muke i truda. Isus ne želi biti kralj koji bi hranio običnim kruhom. Tu mu je zamku postavljao već Napasnik u pustinji: Učini da ovo kamenje postane kruhom. – Čovjek treba drugi i drukčiji kruh od pukoga zemaljskoga kruha. Svijet je oduševljen Isusom, shvaćaju taj znak mesijanskim znakom, žele ga učiniti svojim kraljem. Isus pak zna o kakvu on kraljevstvu i kruhu zbori, a zna i na kakvo kraljevstvo misle njegovi suvremenici. S takvim on kraljevstvom nema nikakve veze.
Trebamo znati kako Ivan u svome Evanđelju redovito naziva Isusova čudesa ‘znakovima’. Čudesa su samo znakovi njegova mesijanskog poslanja, njegove uronjenosti u Oca, u drugu zbilju, iz koje dolazi i kamo se vraća. Zato i kruh koji on daje jest kruh života, kruh vječnoga života. Bog je hranio svoj narod manom u pustinji, a Isus nas hrani samim sobom u pustinji života. Pokušajmo živjeti iz te zbiljnosti.

fra Tomislav Pervan

Oglasi