Ponedjeljak – Biblijska misao dana – 05. VAZ

Iv 14,21-26TKO MENE LJUBI, OBDRŽAVA MOJE ZAPOVIJEDI
Iv 14,21-26
S četrnaestim poglavljem započinju u Ivanovu Evanđelju tzv. Isusovi oproštajni govori. Što iza njega ostaje nakon njegova odlaska? Što ostaje od osobe, što od poruke, što ostaje od učenika? Isus od njih ide. On zorno i jasno suprotstavlja sebe i svijet, dva nepomirljiva tabora. Na jednoj strani imamo Duha istine, Boga istine, na drugoj Kneza tame, kontrast kakav vlada samo između svjetla i tame, sunca i sjene, života i smrti. Učenici se pitaju, ali teško da mogu dobiti u ovom trenutku puni odgovor. Isus im jamči prisutnost Duha, Pomoćnika, Branitelja, za koga im veli kako će ih on uvoditi postupno u svu, punu istinu.
I ovdje, za posljednjega susreta u fizičkom obličju, na završnoj pashalnoj večeri sa svojim Učiteljem učenici ne shvaćaju domete onoga što on čini. Ne shvaćaju domete ni pranja nogu, ni euharistije, ni oporučnih govora koje im za svu budućnost (p)ostavlja. Oni još uvijek imaju u svojim glavama i mislima nekakva židovskoga nacionalnog osloboditelja i mesijanske ideje tipične za nacionalističke ciljeve: Osloboditi se tuđega jarma, biti neovisna država, uspostaviti staro Davidovo kraljevstvo. Sve njihovo u odnosu na Isusa kruži oko toga, još nisu shvatili duhovske dosege Isusova poslanja.
S pravom se veli kako zaljubljenost čini slijepim, zasljepljuje, dok istinska i prava ljubav otvara oči. Tako i spram Isusa. Isus ne želi puke promatrače, navijače, ne želi on publiku, ne želi on one koji će iz prikrajka promatrati njega i njegovu osobu, njegove riječi i djela. On traži one koji ga ljube. Samo onaj tko istinski i životno ljubi raspolaže jasnoćom, bistrinom pogleda. I to mu onda pomaže da pravilno i u pravom svjetlu promatra Isusa Krista. Augustin je rekao: “Ljubi i čini što hoćeš!”, a na drugom mjestu: „Daj mi jednoga koji ljubi, pa će shvatiti na što mislim“. Mogli bismo ga dopuniti: “Ljubi pa ćeš činiti ono što ljubljena osoba hoće i želi da činiš! Ne ćeš moći ništa njoj usuprot činiti.” Upravo je to tako zbiljno i zorno pred Isusovom osobom. Tko njega ljubi, ne će činiti ono što hoće, nego će činiti ono što Isus hoće, tražit će ne svoju, nego Isusovu volju.

Riječi koje ovdje izgovara lirske su i pjesničke. Na to Isus misli, a zna što ga domalo čeka. Ni trunke uznemirenosti. Sav je život vezan uz ljubav i ljubav je onaj motor, ono pogonsko pero i onaj trajni refren u Isusovim ustima. Budete li me ljubili, čuvat ćete moje zapovijedi, ispunit ćete moj nalog. To je kao kad se oprašta otac ili majka od svoje djece, prije smrti, dajući posljednje naputke. Isus daje konkretne praktične savjete svojima. Preduvjet svemu je pak ljubav. Nema zapovijedi, nego onaj tko ljubi nosi već u sebi sadržaj eventualnih zapovijedi. Zna što ljubljena osoba očekuje i čovjek se ne će o nju ogriješiti. Za jedno dijete nema veće kazne nego kad osjeti da između njega i roditelja nešto ne ‘štima’, da je nešto svojim postupcima uprljalo. Dijete se boji gubitka kontakta s ljubljenom osobom. To bi moralo ispunjavati i nas u našem svakodnevnom ponašanju u odnosu na Isusa.
Isusu se čini krajnje važnim upozoriti svoje učenike na ono što ih čeka kad njega više ne bude. Čeka ih žalost, samoća, cinizam svijeta, prijezir, neutješivost. On čini sve da im zajamči kako će doći, kako će se vratiti, kako se ne smiju žalostiti. To možemo najbolje osjetiti kod male djece koju roditelji na rastanku tješe skorim dolaskom. Pogotovo je to danas uočljivo u vremenu mobilne telefonije. Telefon mora biti uvijek pri ruci, inače je dijete krajnje nesretno ako je ostalo samo, bez roditeljske utjehe. Pogotovo ako se zaputi na daleki izlet ili ekskurziju. Mobitel ne smije nikada nedostajati! Tako je i u odnosu Isusa prema svojim učenicima. Sigurnost – doći će, ne će zakasniti, to daje poleta i krila u tuzi i žalosti.
Obično nam se kroz život stavljaju zapovijedi koje moramo obdržavati. Svejedno, je li to u obliku starozavjetnih Deset zapovijedi, je li to u obliku propisa koje nam propisuje Crkva ili zajednice, ili pak država. Nemoguće je s pomoću obdržavanja propisa zavoljeti osobu. To čine sluge da bi se svidjele svojim gospodarima, a u biti ih ne vole, štoviše, preziru ih. Zapovijedi o kojima govori Isus ovdje su oni životni naputci koji se zovu u židovstvu popularno Tora. Tora je naputak za ispravan život. Isus je ispunjenje Tore, on je Tora u osobi, i tko njega ljubi, moći će vršiti sve što u njoj piše. To je konačni smisao govora o zapovijedima, odn. naputcima.
Isus jasno veli: Ako me tko ljubi, obdržavat će moju riječ, moje zapovijedi. Ništa mu ne će biti teško u životu. Ljubav treba biti onaj pogonski zamašnjak koji pokreće sve naše djelovanje. Životno geslo bl. Majke Tereze bijaše: Učiniti nešto lijepo za Boga. Marija je Magdalena iz ljubavi prema Isusu pomazala Gospodina skupocjenom pomašću. Učinila je lijepo djelo za Gospodina. Prividno uzaludno trošenje dragocjene pomasti za nešto prolazno. Međutim, čini to iz ljubavi i zahvalnosti. Gospodin to i od nas očekuje. Da budemo njegovi prijatelji, da ga ljubimo. I onda nam ne će biti ništa teško. Oči svijeta nisu nikakav mjerodavni kriterij za stvarnost Boga i Isusa Krista. Onaj tko ne ljubi Isusa, ne može ljubiti ni Boga, jer riječi koje Isus govori, riječi su Očeve. Isus – po ljudsku odbačenik – ostaje za svjetske kategorije nedostižan. Svijet ostaje u tami, a svjetlo života svijetli onima koji u njega vjeruju i koji ga ljube. Isus pak jamči svojima kako ih nikako ne će ostaviti samima, siromasima. Poslat će Duha koji će poučavati u svemu, podsjećati na sve što je on za života rekao. Crkva ostaje uz svoga Gospodina, povezana s njime. I nemoguće joj se, na njezinu sreću i spasenje, odvojiti od Gospodina jer je Duh ljubavlju cementira, veže za Isusa.

Oglasi