Srijeda – Biblijska misao dana – 05. VAZ – Trs i mladice

Iv 15, 1-8

Srijeda – Biblijska misao dana – 5. VAZ (B) – Trs i mladice

Iv 15,1-8
Kad se god govori u kršćanstvu o odnosu čovjeka prema Bogu, prema svojoj vjeri, nameće nam se ova organska slika koju rabi Isus govoreći o trsu, čokotu i mladicama na trsu. Isus veli kako je on ‘pravi trs’. Možda imamo negdje u primisli polemiku protiv poganskih božanstava vina (sjetimo se grčkoga Dioniza i rimskoga Bakha) koji su imali svoje svetkovine i slavlja. Sve su to mitska nepostojeća božanstva, personifikacija ljudskih nagona, za razliku od Isusa. Ja trs – vi loze, ja dajem ljubav, iz mene živite. Maksimalni organski i ljubavni odnos. Jednostavno, ne može se živjeti bez odnosa, bez ljubljene osobe.
Na koji način pristupiti Isusu? Ivanovo Evanđelje nudi nam mnoštvo atributa kojima Isus sam sebe naziva, zbiljnosti iz posve različitih područja ljudskoga duhovnoga i tjelesnoga svijeta i bivovanja, kako bi skrenuo pozornost na sebe kao središnjega nositelja i smisla i značenja čovjekove egzistencije. U tim riječima želi zahvatiti sami ustroj čovjekova bića i života. U tim izričajima stavlja on svoju ruku na odlučne datosti čovjekova bivovanja i života. Ja sam “kruh života”, ja nudim ‘vodu života’, životni napitak, eliksir, od koga se ne stari, ja sam “svjetlo svijeta”, ja sam “vrata ovcama” i u ovčinjak, ja sam “dobri pastir”, ja sam “put, istina i život”, ja sam “pravi trs”.
Svaki put kad Gospodin u Ivanovu Evanđelju govori “Ja sam” – kao da pada jedna koprena s njegove božanske i ljudske tajne. I kao da iznova sja na njegovu licu Božja slava, o kojoj govori na toliko mjesta u svojim spisima i sv. Pavao.

Isus traži za sebe da bude formativno, oblikovno i ispunjujuće načelo našega bića. Ono što izriče sv. Ivan u svome Evanđelju, slično ćemo pronaći i kod trojice ostalih evanđelista: Ako u zgodi s Napasnikom veli kako čovjek ne živi samo od kruha, u Ivana je on kruh života. Ako u usporedbi s pastirom koji traži izgubljenu ovcu hvali skrb pastirovu za svaku ovcu, ovdje se naziva pastirom dobrim, živim pristupom ovcama kojima daje život u punini. Ako će kod Mateja reći učenicima kako su oni svjetlo svijeta (Mt 5,14), to u potpunosti primjenjuje na sebe, Ja sam svjetlo svijeta. U svim tim izričajima on se želi ponuditi kao utjelovljeno ispunjenje smisla i svih očekivanja, svih naših čina, te time i kao smisaono žarište i središte cjelokupnoga bitka. I kad odbijajući njegovu ponudu mnoštva od njega odlaze nakon što je održao svoj govor o kruhu života, rezultat je to naše ljudske nesposobnosti ljubiti onoga koji donosi život, ljubiti samu Ljubav u osobi.
Govor o trsu i lozama objava je naše pripadnosti njegovoj Tajni. I mi smo uključeni u njegovu bogočovječansku slavu. Pavao će reći: “Krist nada slave – u vama jest!” I sve se onda svodi na plodotvornost u našemu životu. Kršćanska egzistencija je samo onda prava, vjerodostojna, plodna, učinkovita, ako čovjek djeluje iz nutarnje povezanosti s Učiteljem, s Gospodinom. Nemoguće je činiti nešto za Crkvu, Boga, Isusa Krista na svoju ruku, bez Krista. Nužna je vezanost srca i pogleda uz Gospodina. Upravo kao ono kod Petra dok je hodio po vodi. Dok je hodio pogleda i očiju uprtih u Gospodina, išao je smjelo, i mogao je i po vodi kročiti…
Neplodnost i neučinkovitost, neplodotvornost tolikih “kršćanskih” pokušaja, zauzimanja, planova, projekata odraz je upravo pokušaja da se često podmetne ili promiče vlastita misao, ideja, plan pod Kristov, vlastita volja kao Božja volja, ili ono što bi prema našemu shvaćanju Isus htio. Tko ne ostaje u Isusu, tko želi živjeti i djelovati bez njega, bit će izbačen, odrezan. Odvojenost od Isusa ima za posljedicu konačnu osudu… Vjera se veže uz Isusovu riječ. “Ostati u Isusovoj riječi”, tj. nauku, za sobom povlači “postati učenikom”, što rađa i plodi spoznajom životne istine koja oslobađa.
Suglasje s Isusovom riječju rađa uslišanjem svake osobne molitve. Molitva nije nekakva magijska praksa, nego osobno uvježbavanje u Isusov duh i način djelovanja. Povezanost, trajna i neprekinuta, s Isusom pretpostavka je svako kršćansko djelovanje ili kršćansko obilježje. Ljubav prema Isusu i vjernost Isusovoj riječi kriteriji su prema kojima se moraju ravnati naše djelovanje i sva naša crkvenost. Svatko mora dati svoj doprinos.
Kao uznik rimske vlasti Ignacije Antiohijski, drugi ili treći biskup u Antiohiji, na svom putu na stratište u Rimu piše pisma raznim mladim kršćanskim zajednicama. Među inim savjetima pronaći ćemo više puta jednu riječ koja mu je na srcu. On veli: “Sad započinjem bivati, postajati Gospodinov učenik”. U njegovim okolnostima to znači: Mučeništvo kao svjedočanstvo za Isusa Krista, Raspetoga. “Sad započinjem, konačno”! Svatko je od nas to toliko puta rekao, a onda bi doskora uslijedio pad. Ono “započinjati” drukčije zvuči u ustima mladoga, drukčije srednjovječnoga, a drukčije u staroga čovjeka. Ne više nekakav veliki životni plan ili oduševljeni početak, nego svijest kako vrijeme cureći izmiče, a čovjek je tu, praznih ruku pred Gospodinom, s nijemom molitvom na usnama: “Gospodine, samo ti, samo ti si sposoban podariti mi novi početak i konačno smirenje. Samo ti si sposoban udijeliti mi da napokon padnem u tvoje milosne ruke i tvoje smilovanje”. Franjo je Asiški umirući poručio braći: “Braćo! Dosada smo malo ili ništa dobra učinili. Dajte da konačno započnemo činiti makar nešto dobra”.

fra Tomislav Pervan

Oglasi