UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO – Propovijedi (A)

SpasovoUZAŠAŠĆE GOSPODINOVO – Propovijedi (A)

Uskrsli Isus je nada apostola i nada naša, jer On ide “pripraviti vam i (nama) mjesto”. Dotle će ostati s nama, a nas je izvršiti ovozemaljsku zadaću onako kako nam je zapovijedio i primjerom dao da “ljubimo jedni druge i činimo jedni drugima ono što je on nama činio, jer tako će drugi vidjeti, prepoznati i slijediti nas, a preko nas Njega”.

Svake godine na današnji dan kada čujemo ova čitanja, ne možemo se oteti dojmu žalosnoga trenutka jednoga odlaska, uostalom, kako su to i doživjeli i sami apostoli kada im je Isus govorio o uzašašću na nebo. Međutim dva anđela okreću potpuno sliku i žalosni trenuci moraju nestati i dati prostor vjeri, jer se ne radi o odlasku zauvijek ili o jednom napuštanju, već o jednom povratku u slavu. Ona žalost se pretvara u potpunu radost koja mora trajati svu vječnost. Ovdje je veoma lijepo istaknuti one riječi koje anđeli govore galilejcima, ne kao utjehu, nego kao zadaću – da ne gledaju u nebo već da očekuju i pripreme slavni dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Ovom pozivu se moramo svi odazvati zajedno u Svetoj Crkvi Katoličkoj, kao zajednica Isusovih sljedbenika.
Ova riječ “uzašašće” nije bila nepoznata u Starom Zavjetu. Sama riječ je značila savršeno jedinstvo poslije smrti sa samim Gospodinom Bogom, što je bilo rezervirano za miljenike i pravednike. Tako vidimo Siraha ili proroka Iliju koji ulazi na ognjenim kolima (2Kr 2,11-16). Knjiga mudrosti to isto kaže za mladoga pravednika “postao je drag Bogu, Bog ga je ljubio, jer je živio među griješnicima i zato je premješten, odnesen je da mu zloća ne bi promijenila osjećaje” (4,10-11).
Isus nosi danas našu i svoju ljudsku narav u slavu Očevu, pokazujući nam zorno pred očima ono što nam je obećano i ono kamo smo pozvani i kamo je došla njegova Majka sa svojim “uznesenjem” na nebo. Prisjetimo se samo malo Isusova preobraženja na gori. Zar onaj razgovor sa Ilijom i Mojsijem pred trojicom odabranih apostola Petrom, Ivanom i Jakovom nije gotovo jednak čin. Razlika je samo u tome što Isus hoće na tren otkriti raj apostolima da znaju što čeka one koji budu slijedili Isusa i izvršavali njegovu zapovijed ljubavi. Stoga kako god mislimo, mora nestati svaka žalost ili slična razmišljanja i moraju ustupiti mjesto zapovijedi da pripremimo njegov slavni Dolazak-Povratak, da bismo mogli jednoga dana špoći s njime u vječnost, u onaj raj koji nam je na gori načas otvorio.
Ljudski gledano, svi smo mi doživjeli mnoge rastanke i mnoge odlaske, ali ih uvijek nismo razumijeli i nismo jedanko podnijeli. Sjećam se jednoga primjerića (vidi godinu “B”) kada mala kćerka opravdava očev odlazak na tri godine i to uspoređuje sa Uzašašćem na čiju svetkovinu je sam otac priopćio svoj plan. Otac će biti odsutan za njihovo dobro. Koliki naši očevi i majke su morali podnijeti ovu žrtvu i točno po onome anđeoskome danas galilejcima, ne gledajte samo u nebo, već se prihvatite posla i pripremite povratak voljenoga. Ova priprema se mora događati u mom osobnom životu, u mojoj vjeri, u mojoj obitelji, u mojoj župnoj zajednici, tamo gdje se nalazim i tamo gdje jesam.
Da bi se mirno mogao pripremati njegov povratak, a meni dolazak moramo s njime stvoriti sinovsko i bratsko zajedništvo u ostvarivanju evanđeoske ljubavi. Naime, mi redovito u našim i službenim i neslužbenim odnosima, kada se radi o osobama koje manje poznamo ili po drugoj udaljenosti, zovemo prezimenom kao primjerice u tvornici, školi, bolnici ili tome slično. Sasvim drugo je sa imenom. Imenom zovemo osobe koje su nam blizu i koje dobro poznajemo ili naš veže drugačiji vez. Neće se nikada dogoditi, pa bio i rđav roditelj, da svoje dijete zove prezimenom, jer ime je znak jednakosti za intimnost čovjeka, za njegovo biće, za ljubav i duboko prepoznavanje. Stoga se sa imenom ne igra i ne šali.
Imenom se zovu prijatelji, braća i jedni drugima govore “ti”. U Evanđelju dolazimo do ovoga da nam Isus kaže da imamo Boga kojemu je ime Otac! Ne moramo ga se bojati jer nam je tako blizu i ne zove nas prezimenom, već nas zove jednim imenom – sinovi. On nas je sve učinio sinovima. Dakle nismo više Bog pred ljudima ili ljudi pred Bogom, nego u jednoj iskonskoj blizini Otac pred sinovima i sinovi pred Ocem. Sada ostaje na nama da svojim životom pripremimo i potvrdimo ovu istinu slušajući Očev glas i izvršavajući Isusovu zapovijed ljubavi, da pripremimo njegov slavni povratak među nas i da nas nađe spremne.
On je uzašao svome i našemu Ocu jer je jedno s njime, On će nas Duhom Tješiteljom voditi do njegova ponovnoga dolaska i na nas paziti kao na sinove svoje i braću svoju, koja mu se mogu obratiti bratskom i sinovskom vjerom u svakom trenutku. On će nam tako pomoći da ga dočekamo slavno o slavnom Dolasku. Molimo ga da ne odlutamo nikuda i nikada od Njega.

fra Franjo Mabić

Oglasi