Utorak – Biblijska poruka dana – 07. VAZ

Iv 17, 1-11a

VJEČNI ŽIVOT – UPOZNATI OCA
Iv 17, 1-11a
Sljedećih nekoliko dana slušat ćemo iz Ivanova Evanđelja sedamnaesto poglavlje poznato kao Isusova Velikosvećenička molitva. Molitva je jednostavno izljev Isusova bića i srca. Isus se sav pretače u molitvu Ocu. Isus se od svojih oprašta molitvom. Sve što svojima ima reći i ostaviti – oporučno – prelijeva u usrdnu molitvu Ocu. Molitva je to da upoznaju učenici Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista. Tako će biti baštinici vječnoga života.
Ivan evanđelist oslikava nam Isusov lik u oproštajnim govorima kao lik velikoga, neprestanoga molitelja. Molitva je najprimjereniji i najprikladniji način izražavanja Isusove osobe. Cijeli život Isusov ne bijaše ništa drugo nego neprekinuta molitva između Oca i Sina. To je neprekinuti pokušaj staviti svakoga čovjeka u neposredni odnos prema Ocu. Da bismo spoznali tko je to Isus, moramo čuti kako on moli. Molitva je njegova prva i najdublja istina, i sa zrenika molitve trebamo promatrati cjelokupni njegov život, sve njegove riječi i djela.
Usredotočimo li se na srž svega onoga što je on živio i što nam je povjerio, možemo reći kako to bijaše pokušaj da si predočimo Boga ne kao dalekoga, tuđega despota, stranca, nego da ga zamišljamo kao Oca. Isus je tu svijest sinovstva živio tako snažno da ga Ivan evanđelist naprosto zove Sinom Božjim, a Boga njegovim Ocem. U njega se pouzdaje, njemu se povjerava, sokoli nas da se odvažimo zvati ga Ocem. Isus nam je objavio Oca, njegovo lice. “Lice tvoje, Gospodine, tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene!” – moli psalmist. Augustin pak veli: “Ne skrivaj svoga lica od mene; umrijet ću, ne da bih umro, nego gledao tvoje lice”.
Na nama je spoznati nebeskoga Oca kao zaslon i pozadinu svijeta, temelj svega svijeta, kao silu koja hoće da mi jesmo, da egzistiramo, da ona može raširiti svoje ruke nad nama, blagoslivljati nas i svakoga tko dolazi na ovaj svijet. Treba se preporoditi kako bi čovjek bio kadar spoznati tu očinsku ruku u Duhu Svetome. Makar ljudi uklonili Isusa sa svijeta, njegova će smrt poslužiti samo jednome, proslavi njegova Oca. Sve služi objavi ljubavi koja je među nama zasjala u Isusovoj osobi.
Mi smo još u svijetu, ali nam je Isus omogućio da pobijedimo svijet, da ne budemo samo obični kotačić u svijetu, igra svjetskih sila i mišljenja. Isus je Očev ljubljeni Sin i nama daje mogućnost da budemo svi sinovi istoga Oca, a međusobno braća i sestre Isusa Krista. Isus pretače svoju egzistenciju u osobnu molitvu za sve nas, i sve što nam želi reći, prerasta u molitvu koju moramo i mi izgovarati jedni za druge. On se proslavljuje u nama, i nikad se ljepše ne će proslaviti nego kad shvatimo svi mi osobno svoje bezgranično dostojanstvo s kojim nas je Otac za svu vječnost obdario.
U Bibliji oproštajne riječi igraju veliku ulogu. Oproštajne su riječi i zbog toga bogate jer dolaze iz srca i dubine bića, one su izričaj cjelokupnosti osobe. Te su riječi ljekovite, pogotovo kad dolaze od osobe koja ljubi – a Isus je sama ljubav. “Oče, proslavi Sina svoga!” Ostajemo uvijek iznova zatečeni snagom Isusove riječi i osobe te dubinom njegovih izričaja. Ovdje nam postaje konačno jasno da svi mi koji vjerujemo u njegovo ime postajemo njegovi srodnici, ulazimo u krvotok njegove osobe. On nam daje udjela u svojoj osobi, on se s nama poistovjećuje. On je ovdje naš snažni zagovornik i odvjetnik pred Ocem.
Cjelokupni Isusov život jest zapravo osobni i neprestani dvo-govor s Ocem. On se Ocu uvijek obraća, on noćima moli. Isusova je osoba savršena dijaloška egzistencija. I zato ga Otac ovjerovljuje, daje mu vlast nad cijelim svijetom. Daje sve u njegove ruke, ne da sudi, već da spasi i podari život vječni onima koji u nj vjeruju.
Bit Isusove osobe ocrtana je upravo u ovoj molitvi. Isus nastupa kao objavitelj Božjega Imena. U Starom zavjetu Bog se objavio Mojsiju u gorućem grmu i izrekao riječi: “Ja sam koji jesam!” Bog dakle jest “Ja jesam”, dok mi i jesmo i nismo, nestaje nas. U Isusovoj osobi (= Bog spasava) Bog je prisutno spasenje i ponuda spasenja svakome čovjeku. Isus je ponuda sreće, spasa, smisla. Spoznati to Ime, zavoljeti to Ime, ostati u tome Imenu – to je jezgrenica naše vjere i vjerovanja. Konačni cilj našega života ovdje na zemlji jest spoznati Boga i onoga koga je poslao – Isusa Krista.
Spoznati, upoznati svoga Boga smisao je života i čovjekovo blaženstvo već ovdje na zemlji. Od svega je pak najveća sreća što nam se sam Bog objavio, on daje da ga spoznamo, upoznamo, da se on daruje našemu pogledu. Najveća pak sreća jest biti spoznan, prožgan tom božanskom energijom, bez zadrške, Božjom dobrotom.
Dakle, kršćanstvo nije moral, nije etika, nije skup zapovijedi, propisa, pouka, dogmi, nego je ono misterij, otajstvo prisutnoga Boga, tajna Boga među nama u Isusovoj osobi. Kršćanstvo nije katedrala uzvišenih misli, ideja, umjetnosti, nego proces uranjanja i pretakanja Isusove osobe u vlastito biće. Pokušajmo to i mi.

Fra Tomislav Pervan

Oglasi