PONEDJELJAK – SLUŽBA ČITANJA (09. NKG)

Slike00003PONEDJELJAK – SLUŽBA ČITANJA (09. NKG)

POZIVNIK

R. Otvori, Gospodine, usne moje.
O. I usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Ps 67 (66). Blagoslovni hvalospjev

Ant. Pred lice Gospodnje stupimo s hvalama.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas, *
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje, *
svi puci tvoje spasenje!

Neka te slave narodi, Bože, *
svi narodi neka te slave!
Nek se vesele i kliču narodi, †
jer sudiš pucima pravedno *
i narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože, *
svi narodi neka te slave!
Zemlja plodom urodila! *
Bog nas blagoslovio, Bog naš!
Bog nas blagoslovio! *
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.

Ant. Pred lice Gospodnje stupimo s hvalama.

HIMAN

Već okrijepi nam tijelo san,
Iz ložnice se dižemo,
O Oče, Tebi pjevamo,
Pomozi nam u poslu tom!

Nek Tebe slavi prva riječ,
Nek Tebe traži srca plam,
Da s Tobom, Bože presveti,
Sva djela naša započnu.

Pred svjetlom tmine iščezle,
Od sunca noć se prepala,
I grijeha, što ga donijela,
S njom nestalo u svjetlosti.

Još smjerno Tebe molimo,
Ukloni svaku ljagu s nas,
I mi ćemo Ti pjevati,
Neprestano Te slaviti.

Podijeli, Oče milostiv,
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim
u kraju vladaš vječitom. Amen.
 
Ili, po danu:

O Bože, svjetlo vječito,
O Trojice jedinstvena,
Mi slabašni Ti kličemo,
I usrdno Te molimo.

Mi vjerujemo dušom svom
U Boga Oca svevišnjeg,
U Krista Sina njegova
I Duha, njihov poljubac.

O Istino, O Ljubavi,
O Svrho, Srećo, Blaženstvo,
Vjerovat daj nam, nadat se
I ljubiti i postići.

Početak i Svršetak si,
Ti vrelo sveg si stvorenja,
Ti utjeha si jedina,
Ti nada svima sigurna.

Moć Tvoja svemu kadra je,
Ti jedin svima dostaješ,
Ti svjetlo si jedinstveno,
Ti zaufanih nagrada.

O Trojice preblažena,
O Oče, Sine, Duše svet,
Mi iz dna srca vapimo,
Priteci svima u pomoć. Amen.

PSALMODIJA

Ps 6. Vapaj u nevolji

Duša mi je sada potresena… Oče, izbavi me iz ovog časa (Iv 12, 27)

Ant. 1. Spasi me, Gospodine, radi dobrote svoje. †

Gospode, nemoj me koriti u srdžbi svojoj,*
ne kažnjavaj me u svojoj jarosti!
Smiluj mi se, Gospode, jer sam iznemogao,*
Gospode, ozdravi me jer dršću kosti moje.
Duboko mi je duša potresena,*
a ti, Gospode – dokle ćeš?

Vrati se, Gospodine, dušu mi izbavi,*
spasi me rad svoje dobrote:
jer među mrtvima tko te se sjeća,*
u Podzemlju tko ti hvale pjeva?

Iznemogoh od pusta jecanja, †
u noći postelju plačem zalijevam,*
suzama ležaj natapam.
Od žalosti oko mi gasne i slabi,*
jer su mnogi neprijatelji moji.

Odstupite od mene, svi zlotvori, *
jer je Gospod plač moj čuo.
Čuo je Gospod molbu moju, *
Gospod je primio moju molitvu.
Neka se postide i užasno zbune svi moji   dušmani, *
i puni srama neka smjesta odstupe.

Ant.  Spasi me, Gospodine, radi dobrote svoje.

Ps 9. (9 A). Zahvala nakon pobjede

I opet će doći suditi žive i mrtve.

I.

Ant. 2. Gospodin je utočište siromahu u nevolji.

Slavim te, Gospode, svim srcem svojim, *
ispovijedam sva čudesna djela tvoja.
Radujem se i kličem tebi, *
pjevam imenu tvome, Svevišnji!

Dušmani moji natrag krenuše, *
padoše i pred licem tvojim pogiboše.
Jer ti se zauze za moje pravo i parbu moju, *
ti sjede na prijesto – sudac pravedan:
ti pokara pogane, pogubi bezbošca, *
ime im izbrisa dovijeka.
Dušmani klonuše, smrvljeni zauvijek,*
ti im gradove razori – nesta im spomena.

Ali Gospod dovijeka stoluje,*
postavi prijesto svoj da sudi:
sam po pravdi sudi krug zemaljski,*
izreče pucima osudu pravednu.

Gospod je tvrđava tlačenom,*
tvrđava spasa u danima tjeskobe.
Nek’ se uzdaju u te koji znaju ime tvoje,*
jer ne ostavljaš onih što ljube tebe, Gospodine.

Ant. Gospodin je utočište siromahu u nevolji.

II.

Ant. 3. Naviještat ću hvale Tvoje na vratima kćeri sionske.

Pjevajte Gospodinu koji prebiva na Sionu,*
razglašujte među pucima djela njegova,
jer ih se spomenu kao osvetnik krvi *
i siromaškog jauka ne zaboravi.

Smiluj mi se, Gospodine: †
pogledaj nevolju u koju me vrgoše
neprijatelji moji,*
od vrata smrti izbavi me,
da naviještam sve hvale tvoje
na vratima kćeri Sionske,*
da radostan kličem zbog spasenja tvoga.

Pogani padoše u jamu koju sami iskopaše,*
zamka koju potajno staviše uhvati
nogu njihovu.
Gospod se iskaza i sud održa; *
grešnik se spleo u djela svoja.

Nek’ grešnici odu u Podzemlje, *
svi pogani što zaboraviše Boga.
Jer siromah neće pasti u zaborav zauvijek, *
ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka.

Ustani, Gospodine, da se ne osili čovjek, *
nek’ pogani budu osuđeni pred tobom!
Strah im, Gospodine, utjeraj,*
nek’ spoznaju pogani da su smrtnici!

Ant. Naviještat ću hvale Tvoje na vratima kćeri sionske.

R. Pouči me da se tvog držim Zakona.
O. I čuvat ću ga svim srcem.

SLUŽBA ČITANJA

PRVO ČITANJE: Prvo čitanje Iz Knjige o Jobu
(29,1-10; 30,1.9-23)

Jobova jadikovka

Job nastavi svoju besjedu i reče: O da mi je prošle proživjet mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio, kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo, kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše, kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci, kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!
Kada sam na vrata gradska izlazio, i svoju stolicu postavljao na trg, vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali. Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.
A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mladi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.
Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča! Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut mi u lice. I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu. S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju. Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko, prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje. Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili. Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu. Muka mi je i halju nagrdila i stegla me ko ovratnik odjeće. U blato me je oborila dolje, gle, postao sam ko prah i pepeo.
K Tebi vičem, al Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al Ti i ne mariš.
Prema meni si postao okrutan; rukom preteškom na me se obaraš. U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš. Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

OTPJEV (Job 30, 17. 19; 7, 16)

R. Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu. * Postao sam ko prah i pepeo.
O. Oprosti mi, Gospodine, jer su dani moji kao dah. * Postao sam.
DRUGO ČITANJE: Iz Pouka svetoga Doroteja, opata
(Pouka 7, Optužba samoga sebe, 1-2: PG 88, 1695-1699)

Svakome je neredu razlog u tome što nitko ne optužuje sama sebe

Ispitajmo, braćo, zašto se najčešće dogada ovo: kad netko čuje kakvu uvredljivu riječ, često se udalji bez ikakva uznemirivanja, kao da te riječi nije ni čuo, a katkada se smućuje i uznemiruje čim je takvu riječ čuo? Pitam vas, koji je uzrok takvoga različitog postupka? Da li takav postupak ima samo jedan razlog ili više njih? Ja zapažam da tome ima više razloga i uzroka. Posebno se ističe jedan, koji je u korijenu svih ostalih, kako je netko rekao: To proizlazi iz samoga stanja u kojem se netko nalazi.
Tko se nade u molitvi i razmatranju, lako će podnijeti i ostati miran kad ga brat uvrijedi. Kad je-netko veoma privržen svome bratu, što mu god dode od toga brata, podnijet će vrlo ustrpljivo zbog ljubavi koju prema njemu ima. A kad netko mrzi i prezire onoga koji ga uznemiruje, često iz prezira neće ni da pogleda na njega, kao na najprostijeg čovjeka, pa ni da mu riječ odgovori, ni da u razgovoru s nekim spomene od njega nanesene nepravde i uvrede.
Zato, dakle, kako rekoh, biva da se netko ne uznemiruje i ne žalosti, ako prezire i ne drži do onoga što se govori. A uznemirujemo se i žalostimo zbog riječi brata bilo što nismo dobro raspoloženi bilo što toga brata mrzimo. Ima tome i mnogo drugih uzroka, koji se različito nazivlju. Ali ako pomnjivo ispitamo, vidjet ćemo da je glavni razlog svakoga uznemirivanja u tome što nitko samoga sebe ne optužuje.
Odatle proizlazi svaka nelagodnost i uznemirivanje. Odatle dolazi da se katkada ne možemo nikako smiriti. Ne smijemo se zato čuditi kad čujemo kako sveti ljudi govore da samo tim putem možemo doći do mira. Vidjeli smo mnogo primjera da je tako. A mi sjedeći pre-krštenih ruku i želeći mir, nadamo se ili smo uvjereni da idemo pravim putem i tada kad smo u svemu vrlo nestrpljivi i kad uopće ne možemo podnijeti da sami sebe optužimo.
To je tako. Zato, koliko god netko imao kreposti, pa i bezbrojne i beskrajne kreposti, a udalji se od toga puta, neće imati mira, nego će se uvijek sam uznemirivati ili će druge uznemirivati. Tako će sav svoj trud upropastiti.

OTPJEV (1 Iv i, 8.9; izr 28,13)

R. Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo. * Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan Bog: otpustit će nam grijehe.
O. Tko skriva svoje grijehe, nema sreće. * Ako priznamo.
MOLITVA

Tvoj se promisao, Gospodine, u odlukama ne vara: ukloni što nam je štetno, udijeli što pomaže za vremeniti i vječni život. Po Gospodinu.

ZAKLJUČAK

R. Blagoslivljajmo Gospodina.
O. Bogu hvala.

Oglasi