USKRSNUĆE MRTVIH, ŽIVOT VJEČNI?

USKRSNUĆE MRTVIH, ŽIVOT VJEČNI?

Mk 12,18-27
Ma koliko bilo pitanje koje su postavili saduceji – a oni su nijekali uskrsnuće mrtvih – s jedne strane i smiješno, i konstruirano, ono ipak predstavlja srčiku svih naših nadanja i očekivanja u životu.Naime, postoji li vječni život, ima li vječnoga života ili ga nema? Smijemo li se nadati uskrsnuću od mrtvih, onkraj smrti? Na tome se odlučuje sve, s time stoji ili pada naša vjera.
Oduvijek je to pitanje zanimalo čovjeka, od onih iz vremena našega krapinskog čovjeka i neandertalskih vremena. Značenje toga pitanja napose je lijepo osvijetlio francuski genijalac Blaise Pascal u svojim suočavanjima sa skepticima svoga vremena. Čuvena je njegova klađenje sa skepticima. U razgovoru s onim koji dvoji spram vječnoga života on ulazi u okladu: Ako mi netko rekne, daj mi dokaz za vječni život? I ne dolazi li u pitanje glede vječnoga života ovaj moj sadašnji život kojim živim? Ne propuštam li ovostranost na račun onostranosti? – Pascal odgovara: Pa usporedi obje stvarnosti međusobno. Stavljam, odnosno dajem prednost vječnom životu i vjeri u onostranost naspram prolaznoga života u ovostranosti. – I tko gubi okladu? – Pod pretpostavkom da si u pravu, ja gubim okladu, i nema vječnosti. I što bih u tome slučaju izgubio? Mjereno s vječnošću, beskrajem, doslovce ništa ne bih izgubio. Ništa ne bih izgubio u odnosu na vječnost. A sad pak što se tebe tiče: Pod pretpostavkom da si dobio okladu, da postoji samo ovostranost, ovaj život: Što imaš u rukama? Nekoliko desetljeća, ako se čovjeku posreći u životu, nešto malo prosječne i prolazne sreće, i za svu vječnost nemaš ništa. A tek, ako gubiš okladu, i ako postoji vječnost: Postoji beskonačnost, ti si izgubio, propustio misliti na nju. U tom slučaju gubiš sve, i to sve za ništa. Promisli, odvagni i izaberi, gdje je težina dokaza? Ne možeš izbjeći izboru i odluci. I na kraju ćemo vidjeti…
Možda će zvučati neobično, ali izvorni Stari zavjet kao jedina od velikih religija u čovječanstvu zapravo ne poznaje našu današnju vjeru u uskrsnuće. To je vjerojatno zbog otpora egipatskoj religiji koja je stavljala sve u onostranost i besmrtnost. Sve je bilo u službi faraona koji si je gradio grobnice-piramide koje su trebale biti stanovi besmrtnih kraljeva. Pa ipak Stari zavjet ostaje pri čvrstu uvjerenju kako Božja vjernost čovjeku nikada ne prestaje, pa dogodilo se što mu drago. Bog je neprevarljiv, on je uvijek svojemu stvoru vjeran. Tome je svjedočanstvo i dokaz Isusovo uskrsnuće od mrtvih.
Međutim, Isusov odgovor ide u drugome smjeru. Ako je za saduceje problem kako podignuti potomstvo, Isus usmjerava pogled na vječnost. Ondje nema ni ženidbe ni udaje. Bit će kao anđeli Božji. Isus odgovara riječima koje je čuo Mojsije iz Gorućega grma: Ja sam Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev! U čovjeku postoji urođena žudnja za vječnošću, neizbrisiva iz njegove svijesti. On želi živjeti.
Kroz gotovo cjelokupno Isusovo djelovanje i kroz svaku njegovu riječ provijava jedna temeljna melodija: Čovječe, ne budi autističan, sebičan, okrenut prema sebi. Prestani se vrtjeti samo oko sebe i svojih sitnih interesa, probitaka, ciljeva, želja, pa makar to bila jedna nedvojbena vrijednost i u samim Božjim očima kao što je brak i ženidba. Tko uzme sebe kao mjerilo svih stvari, svoje interese kao jedinu istinsku vrijednost, taj na kraju žanje prezir okoline. Isus svoje životne sokove crpe iz jedinstva s Ocem, on mu podaruje Duha živodajnog, on daje slobodu i širinu ljubavi. Njegovo darivanje dolazi iz Boga i uvire u Boga, i sve služi samo jednome: Svijet treba uvidjeti ne što Isus može, kakve divne riječi izgovara, nego: Tko je on zapravo! Tu je naglasak svega njegova. Potrebno je promatrati Isusa u njegovu odnosu s vječnim Ocem, a to onda znači poziv čovjeku.
Odvrati svoj pogled od sebe, skreni pogled na Isusa, prestani imati samo sebe u vidokrugu, usmjeri se prema Bogu. Usredištiš li se na Boga, postane li on tvoje svjetlo, odnosno prizma kroz koju prelamaš svoje misli, nastojanja, imat ćeš život u sebi, odnosno one izvore vode što struje u vječni život (usp. Iv 4,10). U sklopu s ovom bizarnom slikom vrijedi usporediti ovaj današnji tekst s onim Isusovim razgovorom sa Samarijankom, koja je tako reći na tekućoj vrpci mijenjala muževe (makar saduceji u svojoj umotvorenoj sofistici navode ženu koja je imala sedmoricu braće za muževe). Gdje je život i što podaruje puninu života, i ovdje i u vječnosti? Isusov je odgovor jasan: Samo Bog!
Pjesnik i filozof Džubran ovako se izrazio: “O dušo! Kad ne bih žudio za besmrtnošću, nikad ne bih izučio pjesan što ga pjeva svemir, kozmos vremena. Bio bih samoubojica, od mene ne bi ništa ostalo osim moga pepela – skrivena u grobu. O dušo, da me nisu oprale suze te da duhovi bolesti nisu isprali moje trepavice, promatrao bih život kroz mrak – kao kroz koprenu. O dušo, život je mrklina koja se gubi na sunčevu žaru dana. O dušo, kad mi luda kaže kako duša propada s tijelom te ono što umire nikad se više ne vraća – ja mu odgovaram: I cvijet sahne i suši se, ali ostaje u njemu sjemenka i u našim je rukama poput tajne vječnoga života.” Stoga je i Isus onako mirno mogao poći u smrt. Bez straha utrnuća vlastitoga djela i riječi! Sjeme koje je posijao u ovu zemlju jest božansko sjeme uskrsnuća.

fra Tomislav Pervan

Oglasi