POBIJEDI ZLO DOBRIM

POBIJEDI ZLO DOBRIMMt 5,38-42
Mt 5,38-42
Nakon gornjih Isusovih riječi pomislili bismo: Pa ovaj je Isus pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat. Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i sakatim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: “Želiš li mir, spremaj se za rat”. Političarima su prepuna usta govora o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet. Postoji zapravo i nepisano pravilo o preventivnom udaru. Ako očekuješ da se netko sprema napasti te, da odavna sprema oružje i gomila snage, preventivni udar je nerijetko jedini lijek da ga se opameti. A na tome se gradi gotovo cjelokupna sigurnosna politika u svijetu. Politika izjednačenoga straha i izjednačene sile, gdje se svatko svakoga boji. Čemu služi vojna služba nego da se čovjek nauči druge onemogućiti, u konačnici usmrtiti?
Uzvratiti na mjeru istom ili većom mjerom, kao odgojnom metodom, to je gotovo zakon međuljudskog ponašanja. Osveta kao da je zapovjeđena, kao da je u čovjekovoj naravi. I to bi se moglo smatrati ‘pravednim rješenjem’, čak i naprednim, spram beskrajnoga lanca prekomjerne osvete kakvu ćemo pronaći u primitivnim društvima. Međutim, ni taj mali napredak u Isusovim očima ne vrijedi. To samo još većma vodi u začarani krug osvete, odmazde za nanesenu nepravdu. I na kraju vlada zakon jačega. Upravo tomu zakonu jačega suprotstavlja Isus zakon slabijega, s jasnim novim nalozima.
Nevjerojatna je zahtjevnost Isusovih riječi. I autoritet s kojim nastupa te punina moći, ovlasti kojom riječi izriče. Dok Mojsije na Sinaju prenosi samo Božje riječi i odredbe, dok je on ondje samo u službi Svevišnjega i prenosi narodu za neko stanovito vrijeme Božje riječi, naviješta ovdje Isus Božju volju – u prvom licu – dakle, kao Božji Sin, za sve ljude i sva vremena – zauvijek. I pitamo se: Nije li ovo iz Isusovih usta pretjerano?
Ono što Isus veli: “Kazano je…” – to se može staviti u usta i oca, i majke, i učitelja, i svih odgovornih za odgoj. To je ono što bismo nazvali dobrim uljuđenim moralom, moralnim vjernikom i pristojnim kršćaninom. To bi bilo ono što se traži da čovjek korektno živi i u odnosu prema Bogu i čovjeku. Dakle, problem je tu onoga što se smije, što ne smije, što je dopušteno, što nije dopušteno, što je grijeh, a što ne.
Isus veli: ‘A ja vam kažem!’ Isus hoće da nas pokrene dalje: Što čini moj život punim, autentičnim, dubljim, ispunjenim, osmišljenim? To je bio i problem onoga mladića što je došao Isusu i pitao ga spram života vječnoga. Sve je on zapovijedi obdržavao, ali nije bio ispunjen. Čovjek u konačnici traži i teži, žudi za Bogom, a to se događa i kroz osobni razvoj, sazrijevanje. Primjerice, post nije samo odricanje i ograničavanje, nego oslobađanje, obogaćivanje.
Očito je da na svijetu nema te sile kadre probiti začarani krug mržnje, osvete, straha, nasilja. Isus u svome stavu nije htio više sile i nasilja, nego posvemašnje nenasilje, a toga se ne drži ni Crkva, pa čak ni u svome nauku, kad se govori o pravednom ratu. Isus smjera na čovjekovu posvemašnju nutarnju slobodu i neuzdrmljivost, pri čemu glavni čimbenik svih mojih reakcija ne može niti smije biti drugi, ili pak moj protivnik, nego gdje ja osobno živim iz nutarnje slobode koja mi omogućuje djelovati slobodno, i ne dopustiti da mi drugi propisuje moje ponašanje.
Na to smjera i slika o haljinama iz današnje prispodobe. U židovstvu bijaše moguće dati u zalog donju haljinu, ali ne i gornju, koja je u nuždi služila kao noćni pokrivač. Na to je imao pravo i najsiromašniji siromah. Isus pak kaže: Čak i onoga na što po pravu imam pravo moram se odreći zbog Božje istine. Bog me zakriljuje, on se za mene brine i skrbi i što mi onda još mogu ljudi uzeti, čega me oni mogu lišiti? Ako mi oduzmu sve, Gospodin je moja snaga, baština, zaštita. Sve što ljudi čine, čine mome tijelu, to je puka vanjština. S toga se ne moram uznemirivati. U Božjoj sam ruci. Ta je činjenica do te mjere fascinantna da se ne moram brinuti ni za ono što je prividno za moj fizički život neophodno.
Ili drugi primjer koji Isus navodi. Rimska je okupacijska sila imala pravo prisiliti svakoga Židova da pođe s njime jednu milju i pokaže mu put do daljnjeg miljokaza, ili ga je mogla prisiliti nositi mu teret. Židovi su se morali pokoravati tome zakonu. Dojmljivi su u tome smislu prizori iz filma Ben Hur. Židovi su tu svoju obvezu ispunjavali redovito stistnue šake ili sa škripom zubi protiv neprijatelja. I ako bi pritom Židov nosio rimski prtljag na svojim leđima, sve je prerastalo u nesnošljivu mržnju. Neprijateljsko raspoloženje je u njemu raslo, neprijateljstvo se samo produbljivalo.
Stoga Isus veli: Pođi milju više! Pokušajmo s tim svojim neprijateljem razgovarati prijateljski, pokušajmo ga urazumiti i pridobiti za sebe i svoju pravednu stvar. Štaviše, ponudimo mu se sami, ne iz ropskoga stava, nego da bismo mogli stupiti s njim u razgovor. Treba da ja svojom dobrotom, ljubavlju, susretljivošću toga stranca pridobijem, osvojim, učinim čovječnijim. I prestat će mržnja i nepodnošljivost među ljudima. Dakle, važno je biti dirnut u srce i srcem dodirnuti bližnjega. A ne zakonom i osvetom.
I onda ćemo se nakon dvije milje rastati kao prijatelji! Moramo naučiti pobjeđivati mržnju ljubavlju, moramo pobijediti zlo dobrim. Samo to može izliječiti pukotine i poderotine u čovječanstvu. Samo takvim iznenadnim i iznenađujućim djelovanjem koje nadilazi uhodane kategorije pobjede i poraza, prava i htjeti biti uvijek u pravu možemo izići kao pobjednici, samo tako se liječe rane u čovječanstvu i u međuljudskim odnosima. Samo tako mogu ispuniti pukotine koje su među ljudima, okoštanja koja su kroz stoljeća i pokoljenja nastala i ugnijezdila se u ljudskim srcima. Samo se ljubavlju može pobijediti mržnja.
Moramo jedno reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: “Gle, evo činim sve novo”! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na noge i postolje. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, već praksu. Govor na gori nije izrečen za neko blaženo vrijeme ili eshaton, jer ondje se ionako ne ubija, ne mrzi, ne čini preljub, ne laže, ondje ionako nema tamnica ni ovršitelja zakona. Isusove ključne riječi su ‘ovdje’ i ‘sada’.
Njegov nauk nije za slabe i hendikepirane, već za sretnike koji stvaraju novi svijet. Tko je prožet istinom Govora na gori, tome je Isus put, istina i život. Jer Isusov moral nije s onu stranu života i ovog svijeta, već mijenja stubokom svijet i odnose u njemu. Odbijao je uvijek usklađivanje s postojećim prilikama. “Novo vino u nove mjehove”. Zato je odlučno pitanje svakom kršćaninu: “Je li on ono što bi mogao biti, što bi trebao biti”? Isus ne iziskuje ni manje ni više već prevrat, unutar pojedinca i društva. Zato nije čudnovato što je ovaj prevratnik svršio na križu, nego je veće čudo kako je mogao djelovati tri godine, kako su ga ondašnji vlastodršci pustili toliko dugo govoriti i zavoditi svijet. Bila ima ga je ‘puna kapa’. I onda kao i danas on je žalac u tijelu svijeta.

 

fra Tomislav Pervan

Oglasi