ČINITI DOBRO NESEBIČNO – BEZ IKAKVE PRIMISLI

 

ČINITI DOBRO NESEBIČNO – BEZ IKAKVE PRIMISLI
Mt 6, 1-6.16-18
Nakon što je u prvom dijelu Govora na gori – peto poglavlje – Gospodin uredio međuljudske osnove na posve novim temeljima – na ljubavi koja dolazi iz srca, jer smo svi djeca istoga Oca, u drugom dijelu riječ je o čovjekovu odnosu pred Bogom i prema Bogu. Kako se odnositi prema Bogu? Kako mu se obraćati te kako živjeti pod Božjim budnim okom? Riječ je o pobožnosti, milostinji, postu, a potom slijedi govor o posjedovanju, brigama, suđenju, molitvi.
U ovome je odlomku iz Govora na gori riječ o posve novom tumaču triju židovskih nosivih stupova na kojima je ono počivalo: milostinja, molitva i post. Isus izgovara ove riječi u vremenu i prilikama kad su te tri religijske protežnice i sastavnice pribavljale pojedincima društveni ugled, položaj, priznanje. Upravo to bijaše za pobožnike velika opasnost da ono što pripada Bogu ljudi pripisuju njima. Da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima izrekao je već u prvim redcima Govora na gori Isus. Da, o tome je ovdje riječ. Da ih ljudi vide i slave ih. Ono što pripada Bogu, ljudi nerijetko pripisuju sebi i time izokreću i karikiraju i post i molitvu i milostinju. I problem nije samo ograničen na Isusovo vrijeme. Uvijek ima onih koji rado žele da ih ljudi vide, napose na humanitarnim koncertima, gdje se pojedinci natječu koliko će tko dati od svoga viška…
Stoga Isus i veli: Isključiti javnost, isključiti publiku, da tvoja dobra djela uopće ne vidi nitko osim Oca koji je na nebesima. Ali, nas su učili od djetinjstva da s drugima dijelimo i kolač, i čokoladu, i da onda za to dobijemo od roditelja pohvalu. Dobra nakana koja onda pokvari čin, jer u podsvijesti mislimo na one koji će nas vidjeti i pohvaliti.

Isus želi reći: Uopće nije važno što će ljudi reći, uopće nije važno da nas netko vidi kako činimo dobro, kako molimo, dajemo milostinju, postimo. Ne trebamo reklame, promidžbe kao suvremeni proizvodi. Ništa se ne smije činiti zbog ljudi. Sve treba biti usmjereno prema Bogu i odnos prema Bogu određuje odnos prema bližnjemu. On želi da jednostavno nestane bilo kakve granice i zapreke između Boga i čovjeka. On nas jednostavno želi uroniti u ozračje povjerenja prema Ocu, Ocu koji nas vidi, koji nas poznaje, koji poznaje naše misli i prije nego otvorimo usta, koji ne treba naših nabrajanja i ‘prodika’ te dugih molitava. Molitva znači jednostavno stupiti kao dijete pred Boga – Oca.
Molitva – istinska i prava – počinje tek onda kad svijet oko tebe postane nevažan, kad potražiš mir i tišinu, gdje si zaštićen, te gdje počinješ vjerovati da se Bog zanima za tebe. Ti si mu dragocjenost, poseban dragulj i dar. To treba biti tvoj molitveni stav. Molitva je mjesto gdje se naša duhovnost zgušnjava, a duhovnost je druga riječ za moj odnos s Bogom. To je mjesto gdje se do kraja okrećem Bogu i za njega opstojim. Pred Bogom postajem svjestan samoga sebe i svoje uloge u svijetu.
Isus veli, treba zatvoriti vrata iza sebe, moliti u skrovitosti svoje sobe. Povuci se u sebe, tj. u svoje vlastito srce, navuci iznutra na njega zasune, zaštiti se od svih mogućih smetnja i okoliša. Ne vrijedi ono što ti ljudi govore. I nevažno je što ćeš im reći kad je u pitanju vjera. Molitva počinje u trenutku kad meni sve ostalo postane posve nevažno, svi ljudi, kad sam izložen samo svome Bogu. I ne smiju ti biti ljudi u molitvi mjerodavni, da te vide kako moliš. Potraži apsolutni prostor gdje si ti ti, gdje te ništa svjetsko ne dotiče. I sve počinje u trenutku kad povjeruješ: Bog se za tebe zanima, između tebe i njega postoji ono što se veli inter-esse, među-bitak, interes. Tako možeš Boga zvati njegovim imenom, biti njegovo dijete do kraja. Ti si mu vrijednost i dragocjenost. Tako je Isus učio svoje. Ti si njegov biser.
Najbolje se osobno zaputiti s Isusom u skrovitost i tu pod njegovim budnim okom izložiti se Očevu pogledu. Božji pogled je zastrt očima i pogledu svijeta. Svijet traži sve samo ne Boga. Treba odvratiti srce od svijeta i okrenuti ga prema Gospodinu, od tame k svjetlu, u kojemu Bog obitava. Prisjetimo se Isusove prispodobe o izgubljenom sinu koji je “došao k sebi”, vratio se u svoje srce (‘skrovitost svoje sobe’), zaputio se natrag, i onda nije bilo teško susresti se s Ocem koji čeka i vidi daleko prije nego to mi možemo i zamisliti. Samo to u konačnici nosi naš život. Nikakva pretjerana askeza koja bi gušila život, nikakav pretjerani post koji bi bio izgladnjivanje do anoreksije. Nego nutarnje oslobađanje. Veliki Indijac Mahatma Gandhi je zapisao: “Post bez žive vjere u Boga nema nikakve vrijednosti. Ne smije post predstavljati mehaničko nastojanje ili puko oponašanje. Post mora proizlaziti iz vlastite duše. Tu je njegov izvor. I zato se tako rijetko ispravno prakticira”. Učenici su ove riječi prenijeli jer su bili u cijelome biću preobraženi, duhovno, emocionalno i duševno – jer ih je Isus iznutra pretvorio u nove ljude. Treba se podvrgnuti njegovoj terapiji kako bi i danas od nas uspio načiniti svoje učenike.

fra Tomislav Pervan

Oglasi