Blaženi damašćanski mučenici

Blaženi damašćanski mučenici (1860)
U povijesti kršćanstva grad Damask slavan je po tome što se pred njegovim vratima obratio najveći misionar svih vremena sv. Pavao, slavan je i po velikom crkvenom naučitelju sv. Ivanu Damašćanskom, a u XIX. stoljeću po velikom broju kršćanskih mučenika koji svoju vjeru zasvjedočiše krvlju.

U kršćansku četvrt Damaska oko podne provalila je 10. srpnja 1860. fanatična masa, željna krvi i pljačkanja, predvođena turskim vojnicima te izvršila strašan pokolj. Opljačkano je i pretvoreno u prah 2.400 kuća, poubijano 6.000 golorukih kršćana. Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda. Krv je doslovno potokom potekla i natopila uske ulice. Da u gradu nije još bilo poštenog i hrabrog emira AbdelKadera, koji je kršćanima bio sklon te mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće, možda čak u gradu ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. On je iz predgrađa poveo u središte grada skupinu od nekoliko tisuća kršćana, a s njima su bili lazaristi, isusovci i časne sestre.

Franjevci su smatrali da će biti sigurniji u svom debelim zidovima opasanom samostanu. Osim toga su mislili da se oni, zapravo, nemaju čega bojati. Ta kome bi uopće moglo pasti na pamet pljačkanje po siromašnim hodnicima i ćelijama njihova samostana? Da se samo radilo o tome, možda bi i bili pošteđeni, ali je rulju naprijed vodio fanatizam i mržnja na kršćansko ime. Uostalom, franjevci su se u Damasku davno udomaćili jer su u tom gradu osnovali svoju prvu naseobinu još g. 1233., dakle, brzo nakon smrti svoga utemeljitelja. Došli su onamo kao kršćanski vjerovjesnici te da se brinu za kršćane latinskoga obreda. Sve se to mnoštva opijena mržnjom i osvetom nije ticalo. Ona nije bila pristupačna nikakvim povijesnim zaslugama, nije znala za kršćane mirotvorce, već je mislila samo na osvetu i to nad posve nedužnima, a takva je osveta najgora.

Franjevačka redovnička zajednica u Damasku brojila je tada 6 svećenika i 2 brata. Bili su to gvardijan otac Emanuel Ruiz, po narodnosti Španjolac. On je dugi niz godina djelovao najprije u Svetoj zemlji, a sada je u Damasku kao poglavar stajao na čelu redovničke zajednice, a kao župnik na čelu župe. Drugi je bio o. Karmel Volta, odličan poznavalac arapskoga jezika, koji je u njemu poučavao mlade novonadošle misionare Bliskog istoka. Otac Engelbert Kolland, Tirolac, poliglot, koji je govorio gotovo sve europske jezike, na vlastitu želju bio je poslan u misije. On je u Damasku bio kapelan uz župnika oca Ruiza. Imao je vedru narav, a bio i neograničeno uslužan, požrtvovan i ljubazan prema svima. Uspio je živjeti kao Božja ovčica prema najboljim tradicijama svoga reda pa su ga nazivali »Abuna Melac« – što znači anđeoski pater. Četvrti je bio o. Nikanor Ascanius, kroz 20 godina u Španjolskoj poznati i omiljeli franjevački propovjednik, a sada misionar u Damasku. Uz njih su se u Damasku nalazili na studiju arapskoga jezika Nikola Alberca i Petar Soler. I oni su se spremali na misijski rad. Dva brata: Franjo Pinazo i IvanJakov Fernandez brinuli su se za vremenite potrebe kuće, radeći gdje je već trebalo.

Dok čovjek proučava te likove, zahvaljuje Bogu što je Isus Krist u sva vremena i na svim mjestima imao tako divnih i plemenitih duša koje su za njega i njegove interese sve žrtvovale, koje su bile uvjerene da će svoje talente najbolje upotrijebiti budu li ih stavile u službu Isusa i njegova kraljevstva. Svi su ti u općinstvu svetih naša braća. Mi smo kao članovi jednoga te istoga otajstvenoga Kristova tijela s njima životno povezani. Isus nam je svima glava, a mi smo njegovi udovi.

Onoga stravičnoga dana s franjevcima su se zajedno nalazila trojica braće po krvi: Franjo, Mooti i Rafael Massabki. Oni su pripadali grani maronitskih kršćana, a s franjevcima su bili usko povezani najboljim prijateljskim vezama. Najstariji je među njima bio 70godišnjak Franjo, u cijelom Damasku zbog svoga imanja, svoje velike gostoljubivosti i kreposti veoma ugledan čovjek, vrijedan svakog poštovanja. Mooti je napustio svoj zanat i trgovinu te se sav posvetio molitvi i dobrotvornosti. I on je u samostanskoj školi poučavao u arapskom. Rafael je provodio strog asketski život te svaki dan zalazio u franjevačku crkvu. Bila su to tri odlična predstavnika kršćanskoga Istoka.

Samostanske su zidine jedno vrijeme odolijevale napadima rulje. No nekadašnji je samostanski sluga oko ponoći Turcima pokazao potajni ulaz u samostan i rulja je provalila unutra. Gvardijan je odmah pohitio u crkvu, otvorio svetohranište te sve prisutne pričestio. U to su neprijatelji kršćana provalili i u crkvu. Njihov je vođa u polumraku zaviknuo:

»Gdje se nalazi Franjo Massakbi?«

Franjo je stupio pred vikača i rulju te upitao:

»A što hoćete s njim?«

Predvodnik je zaurlao: »Poslani smo od Abdallaha da te spasimo, samo ako se zakuneš na proroka Muhameda.«

Starac je mirno i dostojanstveno odgovorio: »Abdallah zna dobro da ja svoju kršćansku vjeru neću nikada zatajiti. No on ima i razloga zašto baš mene traži. On mi duguje 8.000 guldena. Može ih zadržati, ali moje duše neće dobiti.« – Kakav odgovor, vrijedan najodličnijih kršćanskih mučenika! U presudnim trenucima sam Duh Sveti Isusovim svjedocima stavlja na usta prave riječi.

Franjo je još doviknuo ostalima: »Braćo, budite postojani u vjeri! Tko ustraje do konca, primit će vijenac slave.« To je bila njegova nada, na nju je poticao i svoje supatnike. To su bile i njegove posljednje riječi jer je odmah bio sasječen i on i njegova braća.

Sada su došli na red franjevci. Gvardijan je s malim arapskim Evanđeljem, što ga je uvijek sa sobom nosio, klečao pred velikim oltarom. Turci ga pozvaše na otpad. A on u ime svoje i svoje redovničke subraće najspremnije odgovori: »Mi smo kršćani, mi smo za svoju vjeru spremni ginuti!« I poginuli su svi redom sasječeni od svojih dušmana.

Za franjevce je pokrenut postupak beatifikacije. Kad je već bio pri sretnom završetku, zamolio je maronitski nadbiskup Damaska u ime svoje i drugih istočnih biskupa da bi u broj novih blaženika papa Pio XI. uvrstio i trojicu braće Massabki. Papa je toj posve opravdanoj molbi udovoljio pa je 10. listopada 1926. svih tih 11 hrabrih i vjernih Kristovih svjedoka proglasio blaženima.

Oglasi