OBRATITI SE ILI NE OBRATITI – ŽIVOTNI IZBOR

OBRATITI SE ILI NE OBRATITI – ŽIVOTNI IZBOR

Mt 11, 20-24
Prije ovih prijetećih Isusovih riječi upućenih mjestima u kojima se dogodi većina Isusovih čudesa imamo u Mateja Ivanov upit Isusu preko svojih učenika spram njegove autentičnosti. Je li Isus pravi ili nije, je li on onaj koji ima doći, ili da čekamo nekogadrugoga poslanika od Boga? Isus ne odgovara izričitim da ili ne, nego krajnje obazrivo, s osjećajem duboke sućuti spram Ivanove sudbine, odgovara neizravno, smjerajući na ono što on čini i koja su njegova djela. Kad bi Isus odgovarao Ivanovim rječnikom, onda bi morao govoriti o sjekiri i vijači, o gumnu, žitu i pljevi, konačnom sudu, ognju i razdiobi. Od toga ništa nema u Isusovu djelovanju. Nije mogao reći ni ne, nisam ja taj, jer ne bi ostavio Ivanu nikakvu nadu ni budućnost, bacio bi ga u još dublji očaj. Nego odgovara navodom iz proroka, što se sve zbiva pod njegovim rukama, u njegovoj nazočnosti. Kako se u njemu obistinjuju mesijanski znakovi. Kao da želi reći, tko ima uši i oči neka čuje i neka vidi. On je do kraja u službi čovjeka i njegova spasenja.
Nakon što čusmo Isusove prijeteće riječi osude, čovjek bi pomislio: “Zar je moguće čuti takve prijetnje iz Isusovih usta?” Pa on koji ni travke nije zgazio, koji nikome nije naudio, on koji je svojima govorio kako ne smiju suditi ni osuđivati, izriče ovdje jednu od najstrašnijih osuda nad galilejskim gradovima. Pitamo se kako je mogao tako, bez srca i duše, izreći te teške riječi o svojim suvremenicima? Riječi kao da stoje u opreci sa svime što je Isus htio donijeti ovomu svijetu.
Zar su se takvi oblaci spustili u rodnom kraju, u zavičaju, u mjestima njegova javnog djelovanja nad njegovo djelo? Zar je sve otišlo uzalud, utaman, uprazno? Zar mora tragično svršiti po njega i slušateljstvo? Da, lako se nama danas pitati. Međutim, što bi bilo s nama da smo onda živjeli? Bismo li mi – da smo bili Isusovi suvremenici – prihvatili Isusovu osobu i poruku? Bismo li ga mi slijedili? Bismo li se mi obratili? Na koju bismo se stranu djenuli ili svrstali? Samo su jedna Veronika, samo jedan Šimun na Isusovu križnom putu. Ljudi kojima je Isus upućivao svoju poruku nisu smatrali da moraju išta promijeniti u svome životu. Vjerovali su kako su oni korektni, čestiti, pošteni, kako im ne treba promjene u životu. Mole, poste, daju milostinju, idu u sinagogu, djecu uče Božjem zakonu. Možda kao i mi danas.

Sve su to pitanja koja moraju i nas danas potresati. I što se to zbilja promijenilo i dogodilo u našim životima, a desetljećima smo kršćani? Jesmo li zbilja obraćeni kršćani koji su stali do kraja na Isusovu stranu? Isus ne će navijača, ne želi onih koji mu iz publike plješću, nego poziva konkretno: Uzeti svakodnevno svoj križ i njega slijediti.
Ljudi koji su onodobno živjeli u Kafarnaumu, Betsaidi, Korozainu – pa nisu oni bili svi odreda bezbošci. Sjetimo se onoga mladića koji je došao Isusu i pita se spram onoga što mu je činiti da baštini život vječni? I veli da je sve one zapovijedi obdržavao. Dakle, u bitnome, ljudi naravni, korektni, krajnje učtivi. Ali s jednim naglaskom: Nisu smatrali da im treba obraćenja! Neka život teče svojim uhodanim tijekom, što nam treba nekakav radikalizam. A Isus traži upravo radikalizam. Traži jasnu opreku postojećem stanju. Ništa bolji nismo od Isusovih suvremenika ni mi danas. Znamo reći: ‘Pa idem na misu, pa nisam nikoga ubio, pa nisam ovo, nisam ono.’ Sve u niječnom obliku.
Upitnik je: A što si učinio da postaneš kršćanin, vjernik? Što si učinio da se razlikuješ od ‘dobrih’ ljudi? Od prosjeka? Isus uspoređuje svoje suvremenike sa Tirom i Sidonom, poganskim gradovima, sa Sodomom i s Gomorom, gradovima koji su poznati sa svoje oholosti i pokvarenosti. Unatoč čudesima, gradovi se u Isusovo vrijeme nisu obratili. Čudesa su bila jasni Isusov govor i poziv, bila su znakovi i poziv za promjenu života i stajališta.
Ne znamo gdje je došlo do loma između Isusa i Kafarnauma. To bijaše rodno mjesto Petra i Andrije, apostola. Tu ih je Isus pozvao, tu je Isus naučavao, vjerojatno se u Petrovoj kući nastanio nakon što je otjeran onako sramotno iz Nazareta. U potonjim novozavjetnim spisima nema mu nigdje spomena, pa ni u kršćanskoj tradiciji. Kafarnaum je čuo nečuvene riječi, doživio neviđena čudesa, njegovim je putovima i ulicama hodio sam Sin Božji, a nestao je u povijesnoj bezimenosti. I uvijek završna prijetnja: Pogani će ustati i suditi ovome naraštaju zbog njegove tvrdokornosti, okorjelosti srca i bića. Ti gradovi i danas u svojim ruševinama stoje kao znamen onoga: “Za svu vječnost prekasno!” Onaj rimski stotnik doživio je ozdravljenje svoga sluge upravo u Kafarnaumu i povjerovao Gospodinu, a Isusov grad zatvori mu svoja vrata. I zato teške riječi.
I danas nam ostaje zagonetno ponašanje Isusovih suvremenika. Pitamo se, zašto ni tolika znamenja, tolika čudesa ne bijahu poticaj da se njegovi suvremenici njemu priklone? Zašto je izostalo obraćenje nakon tolikih znakova mesijanske prisutnosti? Ostaje to tragedija ljudske slobode i egzistencije. Isus upravo kod svojih nije imao uspjeha. Ljudi su radije ostajali kod svojih uhodanih kategorija. Nisu se dali pokrenuti u drugome smjeru.
Isto bi se dalo primijeniti i na naše Međugorje. Koliko milosti, čudesa, koliko riječi, propovijedi, a gdje je župa kao župa? Gdje smo mi pojedinci u župi, koliko zasijeca sama pojava u naš osobni, obiteljski, zajednički život? I Isus je rekao kao će doći mnogi s istoka i zapada, sjevera i juga, i sjesti za stol s Abrahamom, a sinovi će biti izbačeni van, jer se nisu odazvali niti prihvatili Božju ponudu u svome životu…
Isus ne prijeti sudom i kaznom, nego upozorava kako čovjek sama sebe razara, uništava, kad ne slijedi zov onoga što je zahtjev našega života, za čime nam duša u biti ipak žudi.

Fra Tomislav Pervan

Oglasi