Biti dijete pred nebeskim Ocem

Biti dijete pred nebeskim Ocem
Mt 11, 25-27
Čuli smo jučer prijeteće riječi upravljene Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi. I odmah nakon njih slijedi ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi nisu shvatili ništa od Isusove osobe i u Isusovoj osobi i poslanju, dok su neuki, maleni – tj. apostoli, oni koje oni ‘gore’ preziru kao neznalice, kao ‘prokletu svjetinu i masu’ (usp. Iv 7,49: “Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!”) dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri. Ovdje Isusa preplavljuje himnički val i zanos radosti i zahvalnosti spram nebeskome Ocu.
Riječi su nešto kao odgovor na onu osudu koju je izrekao galilejskim gradovima. Kao da je ovim riječima Isus htio kontrastirati, suprotstaviti dva stanja u koja se ljudi smještaju vlastitim izborom i odlukom. Prokletstvo i osuda na jednoj, a nebo i blaženstvo na drugoj strani. Na nama je izbor, odluka je naša. Izbor je između raja i pakla, neba i zemlje, biti ili ne biti, između punoga života i polagana ali sigurna umiranja i nestanka u ništavilu. Neki treći izbor ne postoji u sadašnjem trenutku. Svi su ljudi patnici, pate u svome korijenu, i njihova je odluka komu se i čemu prikloniti.
Isus je Sin, njemu je Otac predao sve, on objavljuje Tajnu samoga Boga među nama. Između Oca i Sina postoji specifičan odnos. Isus se naziva “Sinom” jer on poznaje Oca. Isus je tako reći prozor u Oca, on je objava Očeve volje. Kroz njega Otac govori, u njemu se zrcali Očeva narav. Isus je Očeva slovnica, gramatika među nama, i ono što Bog čini, čini on u Isusu i po Isusu. Samo po Isusu i u Isusu znamo što je i tko je Bog. On je Očevo lice, Očevo srce u svijetu, on je prozor Neba na zemlju, on je prostor u kome možemo k Ocu te u kome se Otac spušta na zemlju.

Ubuduće postoji spoznaja Boga samo po Isusu i u Isusu, koji je Očev ljubljeni Sin. U ovome izričaju kod Mateja sažimlje se cjelokupni Isusov navještaj u svojoj srčici. Istodobno, u prva tri evanđelja – Matejevu, Markovu i Lukinu – nema nijednoga mjesta, ni jedne Isusove riječi koja bi tako tematski izricala Isusov posebni odnos s Bogom i prema Bogu, kao ovaj izričaj, ova istinska ispovijed s Isusovih usta. Ivanovo Evanđelje govori o tome posvuda. Isus je jedno s Ocem, on je u osobnom jedinstvu s nebeskim Ocem.
“Boga nikada nitko nije vidio”, reći će evanđelist Ivan (1,18). Bog je tajna za sve osim za Isusa. Sin, utjelovljen u Isusu, za sve je tajna osim za Oca. O Bogu nije potrebno više filozofski mudrovati ili umovati, domišljati ga, tko bi i kakav bi on bio, govoriti o njemu u nejasnoći i magli ljudskih pojmova, jer je Isus konačni objavitelj i donositelj spoznaje o Bogu. Otac se prelijeva u Sina kroz ljubav, isto čini Sin spram Oca. Budući da je Bog njegov Otac, na djelu je uzajamnost spoznaje.
I u ovoj riječi Isus je sažeo za svoje učenike vlastito iskustvo koje je doživio na Jordanu kad ga je Ivan krstio: “Ti si moj Sin, Ljubljeni moj. Ti si moje Milje!” Tko je Isus otkriva samo Otac. Mi ga možemo oslovljavati ili nazivati ovim ili onim pridjevcima, imenovati Isusa raznim atributima, možemo ga svojatati. Uvijek će to biti samo naš ljudski pokušaj dovinuti se do te jedinstvene osobe. On je neiscrpno blago mudrosti i znanja, boravište samoga Boga među nama ljudima.
Tim se riječima Isus jasno izdvaja od ostalih i iz mnoštva. Ovdje se do kraja obistinjuje ono što je Isus rekao Mariji i Josipu, majci i poočimu, kad su ga kao dvanaestogodišnjaka pronašli u Hramu: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega!” (Lk 2,45). Tu se već očituje njegova božanska samosvijest. Ne kida on poveznice s obitelji, silazi s njima u Nazaret gdje odrasta bivajući im poslušan, nego živi iz svijesti pripadnosti drugome, Očevu svijetu. I zato se on iz spoznaje Oca poistovjećuje s Ocem u Ivanovu Evanđelju: “Ja i Otac smo jedno!”
Cjelokupna tajna Isusove osobe počiva u ovome otkriću: Jedinstvo s Ocem, trajni dvogovor s Ocem. Otac ga oslovljava riječju “Sin”, moj Sin, moje Dijete. To poručuje i nama, to bismo trebali usvojiti i mi koje Isus poziva u svoje društvo .Je li slučajnost što u ovome kratkome evanđeoskom odlomku u Mateja imamo pet puta riječ “Otac”, a tri puta riječ Sin. Tu se zacijelo daje i nešto od Božje tajne. Objava samoga Boga. Bog nije samo daleki, visoki, uzvišeni, silni, moćni Bog. On ostaje naklonjen čovjeku, blizak, drag. Otac. Prepun dobrote, nježnosti, smilovanja, milosrđa. On ostaje onaj koji ljubi. Uza nj se smijemo i možemo privinuti. I napokon, odmoriti! Neće odmah nestati nemira, ali smo u sigurnim rukama, okruženi mirom i opuštenošću. Prisjetimo se što čini dijete kad je do kraja uznemireno, tjeskobno. Ide majci u krilo, ondje se privija. Kao dojenče na grudima majke… I nalazi svoj mir. To isto traži Isus od nas. Upravo u trenucima kad nam srce najsnažnije lupa…

Fra Tomislav Pervan

Oglasi